Milica Lukić, Vera Blažević Krezić, Nova vita glagolitici, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska sveučilišna naklada, Osijek – Zagreb 2019., str. 372
Nova vita glagolitici: glagoljica iz perspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi nastavni je priručnik i znanstvena zbirka proizišla iz pera dviju autorica – kroatistica koje predaju na Filozofskom fakultetu u Osijeku – redovite profesorice Milice Lukić i poslijedoktorandice Vere Blažević Krezić. Glagoljicu razmatra kao filološki, pismovni, gramatološki, najzad i kao kulturni i umjetnički fenomen. Proučavajući ulogu tog pisma u hrvatskoj srednjovjekovnoj i novovjekovnoj kulturnoj povijesti, autorice se isto tako bave sadašnjim glagoljaškim trenutkom, svim onim narativnim – znanstvenim i umjetničkim, odnosno izvedbenim – kreativnim, kulturnim i nastavnim – praksama koje su inspirirane slavenskom / hrvatskom glagoljskom baštinom i njezinim pretvorbama. Ovom se knjigom – kako je naznačeno u Predgovoru – u prvom redu želi potaknuti unapređenje nastavne prakse na svim razinama obrazovanja u okviru nastavnih predmeta posvećenih najstarijoj slavenskoj i hrvatskoj književno-jezičnoj povijesti.
Priručnik Nova vita glagolitici sastoji se od četiri cjeline i deset radova: 1. SLOVO JE ZNAK (Glagoljica u svjetlu „novih“ semiotičkih teorija, Glagoljica u božanskom tetrakisu, Glagoljica i Ars magna – paradigme semiotičkog komuniciranja), 2. CRTE – UREZI –(PROTO)PISMENA (Glagoljanje grafita, Na ugarcima glagoljske pismenosti), 3. PISMO U PISMU (Novi život glagoljice, Bašćanska ploča kao književno nadahnuće, Gramatološki kodirana biografija Konstantina Ćirila), 4. OD BUKVE DO BUKVARA (Glagoljska baština u osnovnoškolskim udžbenicima, Glagoljica kao nova jezično-kulturna paradigma). Knjiga je osim toga opremljena Predgovorom, Bibliografskom bilješkom, Popisom izvora i literature, Imenskim kazalom i Bilješkom o autoricama. Dijelom je otisnuta u boji, a posebno se ističu inovativni formalni zahvati – primjerice uvođenje sadržajnih rubnica ondje gdje to nalaže osnovni tekst.
Tematska cjelina Slovo je znak bavi se semiotikom/semiologijom, grafolingvistikom i paleografijom kao jezikoslovnom disciplinom. U prvom nas poglavlju autorice uvode u interdisciplinarnim svjetlom obasjan glagoljaški svijet, ali prije svega treba objasniti znanstvene i stručne pojmove koji se vežu za ovu tematsku cjelinu i odabran pristup. Semiotika/semiologija je, kako pišu autorice, znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem komunikacije pomoću jezika ili drugih znakova / simbola. Iako se maločas istaknuti termini ne drže istoznačnima, što je autoricama poznato, posebnosti semiotike, odnosno semiologije neće se potanko analizirati. Nadalje, znak je – kako piše u knjizi – temeljna jedinica ili podloga koja povezuje označeno i označitelja. Znakovi su podijeljeni na ikoničke (motivirane) i proizvoljne (nemotivirane). Unutar znakova nalazi se i potkategorija kojoj pripadaju pojmovi simbol, ikona i indeks. Zanimljivo je da se glagoljična slova mogu promatrati kao znakovi za glasove staroslavenskoga i hrvatskoga jezika, ali i kao brojevi te simboli, čime se otvara mogućnost novih semiotičkih tumačenja, primjerice iz pozicije broja, uvijek afirmirajući endogene teorije o postanku i podrijetlu glagoljice, napose činjenicu da to pismo ima znanoga autora – bizantskoga filologa i filozofa Konstantina Ćirila. Glagoljična slova ili grafemi promatraju se stoga (i kao) simboli koje je kodirao Konstantin Ćiril Filozof u 9. stoljeću. Odmakne li se glagoljica od unaprijed zadanih lingvističkih ograničenja, otkrivamo da se tim grafemima pokušavalo obrazovati nepismeni puk koji je prije susreta s djelom Svete braće poznavao samo urezivanje crtica u kamen i slične podloge, slično susjednim Germanima, a sve kako bi se putem naturalizirane pisane riječi uspostavio i učvrstio proces pokrštavanja. Autorice se, među različitim mogućnostima znakovnog tumačenja glagoljice, opredjeljuju za numerički pristup, bio on vektorski ili pitagorejski, odnosno temeljen na kršćanskoj simbolici brojeva, što uostalom potvrđuju nadolazeća poglavlja knjige: ono o božanskom tetrakisu (str. 23-62), kao i poglavlje o simbolici brojeva Bašćanske ploče (str. 171-178). Osim toga, poglavljem Glagoljica u božanskom tetrakisu otvaraju se teme o povezanosti indoeuropske, praslavenske i kršćanske kulturne tradicije. Zanimljive su usporedbe praslavenskih božanstava s kršćanskim supstituiranim svecima, kao i tragovi njihova štovanja zabilježeni u našoj folklornoj tradiciji i onomastici, čemu autorice pridružuju i pisanu kulturu. U obzir naime valja uzeti činjenicu da je filozofsko-simbolički ustroj glagoljskog pisma temeljen na kršćanskim, ali i pretkršćanskim slavenskim vrednotama koje s nama komuniciraju putem geometrijskih simbola – kruga, križa, trokuta, četvorine te svih onih, iz njih izvedenih, složeni(ji)h oblika – angažiranih u proizvodnji svakog pojedinog glagoljičnog slova, kao i pisma u cjelini. U poglavlju Glagoljica i Ars magna sučeljena su dva pokušaja semiotičkoga komuniciranja koje je moguće odrediti i kao svojevrstan intelektualni, znakovno-znanstveno-misionarski sukob između glagoljice Konstantina Ćirila Filozofa i sustava Ars magna filozofa Ramóna Llulla. Uspostavljanjem kriterija usporedbe kao što su okolnosti nastanka i semiotička komunikativnost, poglavlje razrađuje sličnosti i razlike tih dviju doktrina semiotičkoga komuniciranja.
Drugu tematsku cjelinu CRTE – UREZI –(PROTO)PISMENA otvara poglavlje o glagoljskim grafitima posvećeno akademiku Branku Fučiću, najvećem imenu hrvatske glagoljske paleografije. Ondje će studenti – prilagođenim nastavnim rječnikom – čitati o istraživačkim zadacima glagoljske i ćirilske epigrafike, dvama smjerovima širenja glagoljične pismenosti, uopće ćirilometodske baštine diljem hrvatskoga teritorija, počevši s današnjim slavonskim / zapadno-srijemskim prostorom, završivši s dubrovačkom Astarejom. U krajnjoj će liniji naučiti razlikovati natpise i grafite kakvi se nalaze na zidovima srednjovjekovnih sakralnih objekata razasutih diljem našega državnog teritorija, pretežno istarskoga, ali i slavonskoga[1]: od crkvice Sv. Jeronima u Humu sve do Sv. Martina u Lovčiću, Sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu ili Sv. Martina u Martinu kod Našica. Valja spomenuti da je slavonskom bosančicom zapisano svjedočanstvo nepoznatog fratra / posjetitelja našičkoga Sv. Martina inspiriralo profesorice i autorice Milicu Lukić i Veru Blažević Krezić na proučavanje izvorne slavonske ćirilometodske ostavštine, kamenom, opekom i crkvenim zidom posredovane, glagoljicom i ćirilicom zapisane. U nastavku se ovoga poglavlja raspravlja o sadržaju glagoljskih grafita s obzirom na jezične funkcije Romana Jakobsona: referencijalnu, apelativnu, fatičku, metajezičnu. Njemu pridružena rasprava osvrće se na hrvatsku i crnogorsku filološku obradu početaka slavenske pismenosti. Istraživanje je motivirano knjigom Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852. autora Radoslava Rotkovića. Predstavljaju se hipoteze o slavenskoj pradomovini i oblicima njihove pretpismenosti, a – slijedom traktatskih bilješki Crnorisca Hrabra – iznose se potvrde grčkim i latinskim slovima nesustavno bilježenih jedinica prahrvatskoga i pracrnogorskoga, odnosno starohrvatskoga i starocrnogorskoga jezika, naposljetku i prijenos ćirilometodske baštine na hrvatski i crnogorski kulturni prostor, s posebnim osvrtom na razvoj hrvatskoga i crnogorskoga crkvenoslavenskog jezika.
Treće i pretposljednje poglavlje PISMO U PISMU sastoji se od tri znanstvena rada: Novi život glagoljice, Bašćanska ploča kao književno nadahnuće i Gramatološki kodirana biografija Konstantina Ćirila. Prvi opisuje glagoljicu ne samo kao jedno od triju slavenskih pisama nego i kao znak (simbol) i sliku. Glagoljična azbuka pismo je koje u sebi skriva slavensku verziju da Vincijeve Mona Lise jer to je jedan od najljepših tekstualnih portreta / pejzaža koji je Konstantin Filozof mogao stvoriti, a glasi: azъ buky vêdê glagoljǫ dobrê estъ živêti ȝêlo zemli, u prijevodu: Ja koji znam slova govorim da je (vrlo) dobro živjeti na zemlji. Kada bih zamislio ovu rečenicu u obliku jedne uljane slike na platnu, vidio bih panonske pašnjake i mlade djevojke i mladiće kako igraju kolo, dok Konstantin leži ispod plasta sijena oblikujući glagoljično pismo, a nebeski svodovi grme pod Perunovim rukama. U tom kontekstu autorice žele glagoljično pismo prikazati ne samo kao kršćansko pismo koje se sastoji od trideset i osam znakova nego i kao zbor mladih pastira i pastirica na slavenskim poljanama, nešto poput glagoljaške pastorale unutar koje svako slovo igra u kolu. Napuštajući ovu pjesničku sliku, mogu ustvrditi da se studija bavi interpretacijom pjesničke zbirke Svečanost glagoljice autora Slavka Jendrička, objavljene 1989/1990. a zanimljive stoga što hermetičnim pjesničkim jezikom i nizom vizualnih uputnica živo komunicira s istarskim spomen-obilježjem Aleja glagoljaša. Ta je intermedijalna pjesnička zbirka uspio pokušaj popularizacije i modernizacije glagoljičnoga pisma, uopće glagoljaške kulture, odnosno propitivanje njezina mjesta i uloge u suvremenom društvu. Interpretirana je sredstvima i postupcima lingvostilističke analize kakvi su primijenjeni i u drugom radu ovog ciklusa koji usporedbi privodi dvije Bašćanske ploče: onu krčku / kamenu, glagoljicom u 13 redaka klesanu na prijelazu 11. u 12. stoljeće, i istoimenu pjesničku zbirku koju je 2008. godine objavio Mile Pešorda. Niz književnih pokušaja revitalizacije i popularizacije glagoljičnoga pisma kulminirat će studijom o romanu Az (2009) osječke književnice Jasne Horvat koji je svoje drugo izdanje dočekao upravo 2020. godine, duhovno nas hraneći u kriznim vremenima kakvima je tekuća godina ispunjena. Gramatološki kodirana biografija Konstantina Ćirila temeljena je na pogovornom tekstu profesorice Milice Lukić kojim je upotpunjeno drugo izdanje Horvatičina nagrađivanog romana. Studentu klasične i hrvatske filologije, zapravo svakom zainteresiranom laiku, bit će zanimljiv uvid u staroslavenizme, grecizme i latinizme koji su uzvisili roman o tvorcu glagoljice – Konstantinu Ćirilu. Ondje su također spomenute znanstvene i nastavne transmisije toga teksta, njegova izvedbena moć. Izborni kolegiji profesorice Milice Lukić na osječkom studiju kroatistike pokazali su se dobrim polazištem za različite književno-znanstvene i jezikoslovne interpretacije Aza, čak i scenska uprizorenja te Rektorovom nagradom ovjenčane video-uratke.
Dobar je to uvod u posljednju sadržajnu cjelinu knjige – OD BUVE DO BUKVARA – posvećenu preobrazbi glagoljice i glagoljaštva u nastavne izvore i sadržaje svih odgojno-obrazovnih razina, počevši s osnovnoškolskom / udžbeničkom (str. 195-230) sve do sveučilišne, potkrijepljene primjerima dobre visokoškolske nastavne prakse koja nosi pečat izvornosti / autorstva – i to stoga što je riječ o različitim kreativnim projektima koje su profesorice Milica Lukić i Vera Blažević Krezić ostvarile sa svojim studentima (str. 231-336). Među njima ističem programe četiriju Glagoljaških večera / večeri, intermedijalni i interaktivni projekt Sto minuta S/slave . Glagoljica rediviva, mobilnu aplikaciju Glagopedija, eksperimentalni film o glagoljici Što to piše u našem gradu? ili pak visoko estetiziranu video-najavu novoga izdanja romana Az.
Knjiga znakovita naslova Nova vita glagolitici ispunjava svoju misiju: glagoljici i glagoljaštvu udahnjujući nov život, zalazi u sve vidove komunikacije svojstvene 21. stoljeću i nekim novim generacijama studenata / čitatelja. Neka u prilog rečenom govori 30-ak QR kodova koji s inicijalnim / otisnutim tekstom komuniciraju na sebi svojstven način, uglavljujući ga u virtualni svijet, čineći ga otvorenim, izmjenjivim, nelinearnim, kako i priliči znanstveno-nastavnom priručniku sadašnjeg trenutka. Kao takav, on promiče identitetsku snagu glagoljičnog pisma obraćajući se – različitim vidovima medijske kulture – raznovrsnim konzumentima, prvenstveno odgojno-obrazovnim djelatnicima i mlađem uzrastu – djeci osnovnoškolske i srednjoškolske razine, odnosno akademskoj mladeži. Autorice Milica Lukić i Vera Blažević Krezić tekstovima pristupaju na filološkoj, ali i kulturno-umjetničkoj osnovi koja sadrži estetsku i stilističku vrijednost. Profesorima, asistentima i studentima humanističkih / društvenih znanosti ova bi se knjiga trebala naći na popisu lektire – bez obzira na to smjeraju li se njome služiti u znanstveno-istraživačkom radu ili pak za unapređenje nastavnoga procesa. Iskrene pohvale i čestitke Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi u Zagrebu za izdavanje ove poučne i stilski prilagođene čitanke, moderne glagoljaške Biblije koja na zanimljiv način opisuje Konstantinovo pismo, odjeke njegove misije u čitavu slavenskom svijetu, poglavito hrvatskome, s posebnim obzirom na današnjicu i spomenički život glagoljice i glagoljaštva, tog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske.
Stjepan Vuksanović, student 1. godine Jednopredmetnog prediplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti, Filozofski fakultet Osijek
23. lipnja 2020.
