OZBILJAN, LINEARAN FILM S EDUKATIVNOM NAMJEROM I HUMANISTIČKOM PORUKOM – Quo Vadis, Aida?, 2020.

15.12.2021.

Što je to »radikalno ZLO«? I može li ga se prikazati? Predočiti, predstaviti… podastrijeti pred receptorske sposobnosti gledatelja? Naravno… mnogi su povijesni, umjetnički dokazi u prilog tomu. Od pećinskih crteža, Meduzina lica, Breughelovih slika, pa sve do Picassove Guernice ili pak, osebujnog Resnaisova filma Noć i magla (Nuit et Bruillard, 1955). Ipak, suvremeni »post-povijesni«, ili »post-truth« moment svijeta što ga obitavamo, uvelike će nam otežati mogućnost dohvaćanja samog »smisla ZLA«, Smisla? Pa zar nije ono samo besmisleno, osim ako ne predmnijevamo da negdje opstoji neki »zli demijurg«?

Ipak, ako pogledamo današnji svijet – i u najbližoj okolini – kao da odista opstoji neki dublji besmisao zlehudih zbivanja, što čini upitnim svaki racionalni poredak. Jasmila Žbanić dala si je u »zadatak« da prikaže upravo taj ne-smisao. Cijeli njezin igrano-filmski opus, na neki je način »arhiv i svjedočenje« (rekao bi G. Agamben u svojoj knjizi o Auschwitzu). Dugometražni joj prvijenac, Grbavica (2006.) bio je posvećen ženama, žrtvama silovanja u ratnom kaosu Bosne i Hercegovine. U drugome, autorica si je dopustila »sniženje tenzije«, iako se radilo o bitnom sociološkom problemu radiklanog islamizma koji se ispriječio jednoj ljubavi, kroz film Na putu (2010.). Osebujni ženski autorski rukopis obilježuje i njezin doku-fiction eksperiment Za one koji ne mogu govoriti (2013.), ponovno o »gromoglasnoj šutnji« o silovanim ženama, a za čije se razokrivanje poslužila neobičnim asemblažem i žanrovski hibridom. Svojevrsni eksces u njezinu opusu neuvjerljiv je i neduhovit humorni film Otok ljubavi (2014.) koji je ostao »izlet« u drugi tip izričaja. Nakon tog malog i, zapravo, »bespotrebna« filma, uslijedila je duža pauza. Razumljivo, bio je to period pripreme. Jer, Jasmila Žbanić bila je najpozvanija da konačno na filmu zabilježi najtraumatičniji događaj proteklog rata na bliskom nam području BiH. Kratko i jasno, bio je to njezin ljudski i umjetnički »zadatak«. Kao žena, ali i kao građanski patriot jedne u prošlom ratu – metaforički, ali i doslovno! – silovane zemlje, Jasmila Žbanić željela je konačno pružiti i kino-uobličenje SREBRENICE.

Quo Vadis Aida? (2020.) pripovijest je o učiteljici iz tog grada, koja je tijekom ljeta 1995. bila angažirana kao prevoditeljica. U ozračju stalne napetosti i očekivanja pohoda srpskih snaga na ovu, od UN-a »zaštićenu« enklavu, zbiva se ultimativna drama filma. Jasna Đuričić u naslovnoj ulozi otjelovljuje »jaku« ženu koja se svim silama bori kako bi spasila živote svojih najbližih. Niti jednoga trenutka, njezina se uloga supruge, ali nadasve majke ne stavlja izvan glavnog fokusa inače mnogo ekstenzivnijih zbivanja u filmu. Ova je žena »agambenovska« svjedokinja zvjerstava počinjenih u totalnom krahu ljudskosti.

Historia magistra vitae est … učili su nas tako iz latinske početnice. No, doista, u ovome filmu Aida postaje inkarnacijom i duhom historijske majke Srebrenice. A radi se… o životu i smrti. Konačno, SMRTI koja je zalog sjećanja. Jer, zbivanja prikazana u filmu još su uvijek predmetom ponižavanja što ih svakodnevno trpi živalj BiH, a posebično onaj pod upravljalaštvom Dodikove Republike Srpske. Iako je, primarno i ultimativno, riječ o »muslimanskoj« žrtvi tijekom protekla rata, ona u sebi utjelovljuje i univerzalnu nepravdu počinjenu u tom prljavom i užasnom sukobu. Nepravdu prema onome »ljudskom, isuviše ljudskom«.

Žbanić svoju priču vodi zanatski suverenim redateljskim umijećem. Naracija je jasna i pregledna, a sama dijegeza ne razlikuje se od historiografske građe s kojom smo bili opširno upoznavani u protekla dva i pol desetljeća, sve od 1995. (a što je, pak, bilo prijeporom glede njezina filma Za one koji ne mogu govoriti). Glumci koji se u filmu pojavljuju sasvim sugestivno nose teret svojih teških uloga. Boris Isaković kao Ratko Mladić, nastavlja svoju reputaciju jednog od karakterno najdojmljivijih negativaca u filmovima s ovih, bliskih nam prostora (sjajan je bio i u epizodi Golubovićeva Oca, 2020.) Glumac kojeg doista voli kamera, naime Emir Hadžihafizbegović, ponovno briljira u ulozi sadističkog srpskog vojnika. Izudin Bajrović kao Aidin suprig, ali i likovi iz nizozemskog kontingenta/bataljona UN-a, sasvim su primjereno ocrtani u kino-priči. No, prije svega, Jasmilin film jasno drži fokusiranost na naslovnoj protagonistici. Jasna Đuričić kao Aida jedan je od onih autoričinih likova koji njezinu opusu daju jasan pečat tzv. »ženskog pisma« (unatoč možebitnoj »potrošenosti« ove sintagme danas). Potisnute seksualnosti, ona ipak zrači svojevrsnim prikrivenim erosom. No time ni majčinstvo kao glavni zalog u filmu nimalo ne gubi na snazi.

Koja bi bila možebitna zamjerka filmu Quo Vadis Aida? Uvjetno, tu bi se mogla navesti svojevrsna prerevna linearnost u pripovjednoj liniji. Jedino odstupanje od surove realnosti, pak, kičasta je onirička sekvenca kafanskog derneka koja ne donosi ni duhovitost niti olakšanje. Uz sve obveze autorice prema »žrtvoslovnom narativu«, ipak bi bilo dobro da je pokatkad u razvijanju svoje priče malo »otpustila« nagomilanu tjeskobu i prenapregnutost. Ovako, ista dominira svih 100 minuta trajanja filma. Nijedan detalj ne donosi predah od tako postavljena narativa. (Osim, možda onog cinična s podjelom kruha i čokolade!?)

Znam, znam… radi se o vrlo ozbiljnoj filmskoj priči s edukativnom namjerom i humanističkom porukom. Ipak, u tako si postavljenom »kino-zadatku« nedostaje tzv. »jakih kadrova« ili sekvenci, koji bi podsjetili da se radi o umjetnosti vizualnog. Sve je podređeno funkcionalnosti, a malo toga ozračju i emociji, unatoč užasnutim licima i čestom zapomaganju ljudi koji se pojavljuju u filmu.

Kako ne bi bilo zabune, Jasmila Žbanić svojim Quo Vadis Aida? ne stigmatizira srpski »nebeski narod«. Radikalno ZLO u njezinu filmu dolazi više iz nekih metafizičkih horizonata. Ali, ona ipak jasno imenuje žrtvu i njezina krvnika. Beskompromisna je u stavu, a zanatski je i profesionalno uobličila svoj dosad, možda, i ponajbolji film. Aida nije dobila zasluženo priznanje na ovogodišnjoj dodjeli nagrada u Američkoj filmskoj akademiji. Ali, prije par dana, trijumf na Felixu, najprestižnijoj europskoj kino-nagradi bio je tim dragocjeniji.  Važno je to za sve nas filmofile i one kojima su ovi prostori emotivno i duševno bliski. Zašto? Pa zbog svih nas etničkih »Hrvata i Srba« koji se osjećamo Bosancima svojim habitusom i opredjeljenjem. (Republici Srpskoj i Herceg-Bosni usprkos!)

mk

 

 

 

Promjena veličine fonta
Kontrast