OCRTAVANJE BOSANSKE RATNE I POSTRATNE TRAUME U KOMIČKO-TRAGIČKOM TONU
Praznik rada, red. Pijer Žalica, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Srbija, Crna Gora, 2022.
„Ajmo i mi sad… A đe ćemo? U p.m.!“ Mislite li da se pisac ovih redaka, u nedostatku elaboriranije konkluzije povodom odgledanog filma, utječe jeftinom vulgariziranju? Može biti. No, dana je riječ samom autoru i posljednjim rečenicama što ih redatelj i scenarist kino-uratka pod nazivom Praznik rada (2022.) ostavlja u amanet gledateljima. Naravno, radi se o filmu Pjera Žalice, kojim je zatvoren prošlogodišnji Sarajevo Film Festival. I doista, čini se da ne može biti doslovnijeg, ali i primjerenijeg autorskog sebe-komentara protagonista narečena filma. Jer, u posljednjem kadru pljuska pred prvomajski uranak, i vizualno je podcrtan sav čemer i jad svakodnevlja u Sarajevu s kraja drugog desetljeća milenija.
Priča filma vrlo je jednostavna i izravna. Prije same uvodne špice, vidimo četiri postarija muškarca za stolom uz mezu i pivo. Žuna (Emir Hadžihafizbegović), Numo (Admir Glamočak), Savo (Boris Isaković) i Mujke (Aleksandar Seksan) razgovaraju stručno-znanstveno kompetentno o ničem doli – kvaliteti mesa. Važnost toga hoće li se za prvomajski dernek, tradicionalno okrenuti janje ili je ipak bolje roštiljati, čini se jednako značajnom kao i ontološka razlika bitka i bića kod Heideggera. No, tada ih snađe upad onog Realnog sàmog. Policijske sirene, opća gužva i strka, unezvjerena Goga (Branka Katić) s viješću da je Fudo uhapšen. Tko je Fudo? Jedan iz prave sarajevske raje. Svi su o njemu samo lijepo zborili, a bio je i dio onog, danas definitivno nestajućeg svijeta jaranstva, svojstvenog upravo ovoj sredini.
Pjer Žalica kao kino-autor realizirao se upravo u ovakvome idejnom i geografskom ozračju. Naime, njegov prvi kino-uradak MGM Sarajevo: Čovjek, Bog, Monstrum (1994.), nastao u su-režiji s Arnautalićem, Idrizovićem i Kenovićem, bio je smješten u tada još ratno Sarajevo, te je govorio o užasima i ratnim strahotama s rijetko dotad viđenim emotivnim nabojem. Dokumentaristički surov i sirov, navijestio je autorsku sklonost, kasnije i vjernost ocrtavanju specifične bosanske ratne i postratne traume.
Dakle Fudo, ili Fuad Alić, neznani je (anti-)junak rata na ovim prostorima. Njega u Prazniku rada uopće ne vidimo. Prisutan je u Žaličinu filmu kao autorski narativ, a kasnije i kao smrtovnica. (Zapravo, parafrazom ovdašnjeg dramatičara Šnajdera, najpreciznije, radi se o Fudinu Smrtopisu!) Dramsko zaoštravanje cijele pripovijesti vezano je uz povratak Fudina sina Armina (Muhamed Hadžović) nakon desetogodišnjeg odsustvovanja iz Njemačke. Armin je sa sobom doveo i svoju ženu, njemačku Turkinju Dibu (Labina Mitevska). Oca je Fudu želio iznenaditi kako suprugom, tako i budućim potomkom. No, Diba i Armin zatječu se iznenađeni, zaključanim očevim stanom. Nakon cjelonoćne uzbune, ujutro iz novina svi saznaju da je Fudo pritvoren zbog – ratnog zločina. Ta će vijest biti dramaturški otponac za buđenje duha iz boce. Motiv je to koji ostaje perpetuirajućim za cjelokupni habitus Sarajlija koji su podnijeli opsadu grada između 1992. i 1996.
Žalica gradi svoj film na ambivalentnom komičko-tragičkom tonu. Jer, nakon spomenuta prvijenca, kao samostalni redatelj ostavio je trag na regionalnoj kino-mapi svojim lokalno vrlo gledanim filmovima. Gori vatra (2003.) bio je humorno-groteskni kino-zamišljaj mogućeg dočeka Billa Clintona u provincijskom BiH-gradu. (Iz ovoga je filma potekao i veliki glazbeni hit Iznad Tešnja zora sviće.)
Kod Amidže Idriza (2004.) bio je uspjeli Žaličin povratak najbliskijem mu sarajevskom podneblju. U gotovo komornoj drami isprofilirali su se punokrvni lokalni karakteri koji su u dramskom smislu uobličeni na tragu Harolda Pintera i Davida Mameta.
Nakon ovakvog, i komercijalno i umjetnički vrlo uspjela ulaska u vrh kinematografija s prostora bivše države, uslijedio je svojevrsni kreativni hijatus. Malo je tu bilo ozbiljnije ambicije da se Žalica nametne kao redoviti favorit filmskih festivala, tako da se – sve do ovdje tematiziranog filma, na neki način uklonio izvan pogleda gledateljske i kino-kritičarske populacije.
Kakav je u dramsko-narativnom, pa onda i umjetničkom smislu, film Praznik rada? Svojevrsni je to pokušaj da se kroz dosad najambicioznije Žaličino djelo na neki način sumiraju iskustva Sarajeva i cijele BiH tri desetljeća nakon tragičnog rata. Rat je to koji je umnogome promijenio mentalni sklop spomenuta prostora. Žrtve i njihovi krvnici, zločinci i heroji, pobjednici i poraženi dijelom su diskursa loše beskonačnosti, ali i opipljive političke i kulturne dezorijentacije u susjednoj nam Bosni i Hercegovini (što ne čini plauzibilnom ocjenu da je u Hrvatskoj bolje). U na početku teksta spomenutoj ekipi – Žuna, Numo, Savo, Mujke – ponovno se budi dotad tinjajući plam nacionalno-ratnih podjela. Tako će Mujke predbacivati Savi – koji je, btw, kao Srbin bio u rovovima obrane Sarajeva i BiH, da se prikriveno veseli Fudinoj nevolji, kasnije i smrti. Žuna će također spomenutom Savi spočitavati njegov kasniji odlazak u Kanadu, dok on kao Bošnjak nije imao takvog izbora. Konačno, kao glas razuma javlja se Cijo (Ermin Bravo), odgojitelj u domu za nezbrinutu djecu, koji apelira na to da se toj djeci ne oduzima budućnost, ako im je već oduzeto bezbrižno i neopterećeno djetinjstvo.
Žalica ipak uspijeva prevladavajuće sumornoj vizuri dodati i vedrije momente. Jedan je od takvih kada spomenuta sredovječna i starija raja zaigra lopte s klincima. Posebično je zanimljiv i ženski diskurs filma. Tragiku usuda možda ponajbolje razbija lik redateljeve supruge Jasne Žalica u ulozi Mume. Njezina, pak, tirada o tursko-bosanskoj ljubavi, pa onda i o turskim sapunicama, komični je predah. Osim toga, priča o tome kako se prȁve prȃve hurmašice – maestralna je.
Međutim, u Žaličinu Prazniku rada prevladava melankolija i potisnuti očaj, tuga. Ponekad to djeluje pomalo patetično i sebe-sažalijevajuće, no to je ne samo filmska realnost ovog svijeta u nestajanju. Kada nestane Fude, jedan će od likova reći da ustvari „nema više ni nas“ (nadam se da neće nestati i kina Tuškanac, u čijoj sam polupraznoj dvorani gledao film). Žalica se, poput nedavno Miljenka Jergovića – koji je ispisao novu zbirku pripovijedaka Trojicu za Kartal (2022.) kao svojevrsno preispisivanje Sarajevskog Marlbora (1994.) – također vratio rodnome gradu, čiju je ratnu zbilju tako dojmljivo ovjekovječio u spomenutom prvijencu MGM (1994.)
Uz sjajne glumce i čuvanje sjećanja na neki tragičniji, ali ljudskiji svijet, Praznik rada moguće će postati istinskim filmskim zalogom/amanetom budućim naraštajima. I bivši ovisnik Muris (Vedran Đekić) u jednom trenutku kaže Admiru za Fudu, da ga je izvukao kada mu je bilo najteže. Trebamo Život, nakon zagrljaja Smrti, ali i kino-art da se sjetimo što nam se to zbilo u zadnjih 30 godina na ovim prostorima.
Da se ne zaboravi…
mk
