Treba li nam filozofsko mišljenje?

6.7.2020.

Rusmir Šadić i Boško Pešić (ur.), Heideggerov kraj, Centar za kulturu i edukaciju, Tuzla i Hrvatsko društvo »Karl Jaspers«, Zagreb 2017.

 

Pitanje što muči svakog onog koji se danas još uvijek bavi nečim tako »egzotičnim« kao što je filozofija, jest: da li smo, doista na kraju? Treba li nam još filozofija? Treba li nam još – mišljenje? In ultima linea, treba li nam filozofsko mišljenje? (Pritom, držim da je ovo posljednje tek – tautologija!) Nije li sve ovo netom spomenuto ne samo izdanak postmodernog »endizma«, nego i očaj nesnalaženja u potrazi za smislom u, čini se, posve obesmišljenom svijetu?

Heideggerov kraj ultimativna je filozofska knjiga koja pokušava misliti filozofski nakon »kraj filozofije«. Sam je naslov vidljivo nadahnut samim Heideggerovim čuvenim spisom iz 1964., »Kraj filozofije i zadaća mišljenja«. U njemu se njemački mislilac, koji je usudno obilježio 20. stoljeće, pita o mogućim ishodima dovršetka metafizičke tradicije filozofije kroz njezin kibernetički usud. Naime, cijela je povijest filozofije obilježena metafizičkim neuspjehom da misli Bitak kao Bitak (Sein als Seyn). A to je, prema njemu, jedini mogući putokaz. Jer, nota bene, Heidegger filozofiju uzima kao stalno putovanje, pùćenje samo. Put koji se pritom rastvara vodi do onoga što on naziva »stvar mišljenja«. Ne, ne radi se ovdje o stvari u smislu predmetnosti, već o onom najvlastitijem i najsvojstvenijem čovjeku kao takovome. Čovjek – na Heideggerovim počecima Tu-bitak – prema svom temeljnom ustrojstvu je uvijek »na putu« k istini.

Heideggerov kraj zbornik je sastavljen od šest tekstova što ih potpisuju danas tako neobični čudaci koji sebe još nazivaju filozofskim piscima. Ali što bi u tome još uopće bilo »čudnim«? Jer, u današnje doba, kada su sve stvari izručene besprizornoj transparentnosti i vulgarnoj prozirnosti praznine besmisla tehnoloških gadgeta koji postaju »realistička ontologija pokoravanja želje«, filozofi su tek čudaci. Što u tom okružju još spašava filozofiju? Jasno i razgovijetno: želja za filozofijom! Od spomenutih šest tekstova, prikaz koji slijedi posebice se usredotočuje na prvi i posljednji spis u Zborniku. Upravo ta dva priloga pojavljuju se kao svojevrsni alfa i omega i mogući orijentiri filozofiranja o Heideggeru na njegovu »kraju«. Što, dakle, znači sam naslov Heideggerov kraj? Radi se o prilozima koji tematiziraju posljednju, tzv. »kasnu« fazu autorova promišljanja o mogućnosti mišljenja filozofije nakon kraja metafizike. Kasni je Heidegger svojevrsni prorok »nadolazećeg mišljenja«. U tom je smislu i suvremenik filozofa politike koji ključnim pojmom drže »Događaj«. Sam je Heidegger najvažniji spis svojeg misaonog obrata (Kehre) označio pojmom Zgode, prigode ili… Događaja. Dakle, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis).

Zbornik otvara prilog Maria Kopića indikativnog naslova »Heideggerov oproštaj od filozofije«. Autor vrši vrlo lucidnu, akribijsku analizu filozofove namjere. A ta je… napustiti filozofiju kao metafiziku, a da se istovremeno sačuva sama »stvar mišljenja«. Polazeći od prijepornog stava iz spisa »Kraj filozofije i zadaća mišljenja«, tj. jednadžbe koja glasi: Filozofija je metafizika, Kopić ju nastoji osporiti. Heidegger će u spomenutom spisu kazati i to da tradicija mišljenja o kojoj se radi, dakle metafizika, kreće Platonovim izlaganjem bivstvovanja kao idea. Sva je zapadnjačka filozofija platonizam. Metafizika, idealizam, platonizam… u bîti su isto. I tako to traje sve do Nietzschea. Buntovni njemački filozof iz 19. stoljeća na osebujan će način preokrenuti platonizam. Bit će to dovršenje metafizike u njezinoj skrajnjoj mogućnosti. Međutim, sama će stvar mišljenja morati biti očuvana na drukčiji način. I to unatoč tomu da je metafizika bila i ostala ono prvo filozofije, njezin »korijen«, kako će to reći Descartes.

Istoimeni Heideggerov spis »Što je to – filozofija?«, osebujan je putokaz za ono što vrijedi očuvati od filozofije za moguće novo, buduće mišljenje u nadolasku. Je li filozofija, doista drvo života?, pita se Kopić. Heideggerova je poznata teza da filozofija svojim podrijetlom i svojom bîti jest nešto grčko. Grke je ta stvar mišljenja najdublje pogodila. Iz toga proizlazi da u temelju naše, »Zapadne« civilizacije nije poslušnost nekoj propisanoj istini, već nešto upravo suprotno tomu – naša radoznalost. Koji je temelj, prapočelo takvog poimanja? Počelo je svakog filozofiranja sadržano u nečemu što se kod starih Grka zove  θαυμάζειν. Čuđenje je taj ugođaj koji potiče i priprema ono što će se zvati filozofijom. Filozofski raz-govor između filozofa i bivstvovanja zajamčen je tim ugođajem. Nema drugog počela (arche) filozofije od toga. Kako će Heidegger u narečenom spisu kazati: »Začuđenost nosi i provladava (durchherrscht) filozofiju«. No, radi li se u tom iskazu o filozofiji kao platonizmu, odnosno metafizici?

Kopić neće biti takovog mišljenja. Čuđenje je postojalo već prije Platona, kod Heraklita i kod Parmenida, primjerice. Prema tome, filozofiju ne možemo reducirati na metafiziku. Počela filozofije i metafizike, ipak su različita. U metafizici je na djelu svojevrsna transfiguracija, navlastita zaštita filozofskog počela. Radi se o osebujnoj težnji da se pronađe ono prvo, nepretpostavljeno na početku-ishodištu svega. S druge strane, filozofija neće ovim pitanjima pristupiti na isti način. Kopić će, a slijedeći Heideggerovo tumačenje, filozofiji nastojati pripisati drukčije osobine. Često se filozofiji – i nekad i danas – željelo dati neprimjerene uloge. Međutim, ako filozofija treba ostati vjerna samoj sebi, ona nije određena za spašavanje i odrješenje vremena i svijeta. Jednako tako, ona nije niti neko sredstvo za ublažavanje bijede masa, niti za zabavljanje ljudi ili oblikovanje i uzdizanje kulture. Filozofija, zasigurno, nije self-help priručnik! Heidegger, nadalje, nema neki pozitivan odnos prema tzv. »filozofiji kulture«. Ono o čemu se radi kod filozofije navlastito je predodređeno stanjem čuđenja kao ishodišnog. Za Aristotela, to je tek preliminarno stanje besputnosti i neznanja. Tako će to, naravno, biti i kod Hegela, koji cijeli put povijesti filozofije vidi u pretvaranje puke ljubavi prema mudrosti u znanstveno utemeljeno znanje. No, je li to doista ono što trebamo danas očuvati od nasljeđa filozofije, makar se u tome pozivali na takove umove kakvi su Aristotel i Hegel? Kopić kazuje da nekovrsno čuđenje opstaje unatoč »osvojenom« znanju. Pače, »čuđenje zamuknuti ne može«. Moderna je filozofija prekinula s tim ugođajem. Kod Descartesa nailazimo na jedan posve drukčiji doživljaj filozofije. Nakon metodičke skepse na početku promišljanja, približavamo se pathosu izvjesnosti kao konačnome cilju naših nastojanja. Čovjekova se biti prvi puta izjednačava sa subjektivitetom, te je od sada izvjesnost onaj meritorni oblik istine kojoj se teži. Najradikalniju će verziju ta linija misli doživjeti kod Leibniza. Leibniz je, naime, istinski praotac digitalne civlizacije koju danas nastanjujemo.

No, što nam poručuje kasni Heidegger? Promišljanje ugođaja na kraju filozofije, u njezinu dovršenju, za njega je već i promišljanje buduće naravi same filozofije. Današnje mišljenje nije našlo svoj jednoznačni put. Ali to nije presudna mana takovog načina promišljanja o zbilji svijeta koji nas okružuje. Suvremeni se um uglavnom oslanja na neko povjerenje u logičko-matematičku razložnost. Heideggerov termin Rechnen upućuje na to da je danas mišljenje ograničeno na svojevrsno računanje, planiranje, konstrukciju. No, ipak, prema Kopićevoj interpretaciji velikog »majstora mišljenja« (G. Starčević o Heideggeru), čuđenje jest ono transepohalno počelo i izvor same filozofije. Iako će sam Heidegger često mijenjati termine kao ishodišta temeljnog ugođaja, θαυμάζειν unekoliko ostaje najtrajnijim.Tjeskoba, naslućivanje/slutnja… zatim strahopoštovanje, užasnost… sve su ovo osjećanja koja se povlače pred samim »čuđenjem«. Kopić se pita je li uopće onda smisleno govoriti o »kraju filozofije«, dok postoji čuđenje?

Filozofija se ipak ne dade reducirati na metafiziku. Kraj metafizike nije i kraj filozofije. Onto-theo-logika – a što je na neki način dovršena filozofija kao znanstveni sustav kao kod Hegela u njegovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti – napušta ljubav prema znanju i hoće biti »čistim znanjem«. Na taj se način, tek naoko paradoksalno, odriče i… filozofičnosti. Dovršeni metafizičar nije više ni philomythos a niti philosophos. On je – a s obzirom na platonističku bit metafizike – ideolog. Metafizika, dakle, kao neupitni izvor filozofije, zatvara njezino počelo (arche), tj. čuđenje u kalup euporia, descartovske certitudo. Međutim, evidentiranje temelja, odnosno izvjesnosti otvara sasvim drukčiji horizont buduće egzistencije onoga do čega nam je stalo u ovoj priči – filozofije. Kraj mišljenja u liku filozofije pretvara se na taj način u pitanje određenja stvari mišljenja.  Područje na kojem se sada nalazimo naziva se imenom čistina (Lichtung). U njemu, kao ljudi svagda već jesmo, a u njemu se na osebujan način zadržavaju i stvari kojima se bavimo. Prema tome, filozofija zacijelo nije došla na svoj kraj. Naprotiv, ona svagda iznova započinje. Važno je ovdje primijetiti da je opet sama stvar raskrivena u jeziku. Naime, umjesto uobičajenog kronološkog početka označenog njemačkom riječi Beginn, kod Heideggera se sada radi o »Die andere Anfang«, o novome započinjanju nečeg sasvim drukčijeg. To je i smisao onog najizvornijeg i onog budućeg, raskrivenog za budući događaj mišljenja sàmog. Čuđenje je izvor i nanovo rođene filozofije.

»Putevi, a ne djela«. Krilatica je to »kasnog Heideggera«, a u njoj se krije sav nesrazmjer između onoga što filozofija jest – i što još uvijek može biti – naspram znanstvenog, računajućeg opredmećivanja na koje se danas svodi mišljenje.  Zaključni tekst Zbornika, urednika ove zbirke tekstova, Boška Pešića, razmatra »Filozofiju kao stvar mišljenja«. Heideggerov kraj utoliko je i kraj filozofije kakvu smo dosad znali iz tradicije koja završava u tehnici/kibernetici. »Kraj filozofije« upravo je jedno takovo, historijsko mjesto filozofije u kojem se cjelina njezine povijesti sabire u njezinu krajnju mogućnost«, reći će Pešić slijedeći Heidegerov izrijek.  No, ta mogućnost zasigurno nije samo u znanstveno-tehničkom svijetu. Ili… barem ne bi smjela biti tek tamo. Gdje onda potražiti filozofiju, kao nužan dio življenja sàmog? »Filozofija se uvijek pojavljuje kada stvar zahtijeva mišljenje… stvar filozofije tiče se same filozofije«. Filozofija jest, na neki način, »izgovorena potreba«. No kako osvijestiti tu potrebu, kada se danas umjesto govorenja, uglavnom naklapa i brblja, kako bi to dijagnosticirao još »rani Heidegger« iz Bitka i vremena? Osebujno stanje filozofije danas, autor će zaključnog teksta Zbornika, prepoznati u floskuli o tzv. »slobodi javnog govora«. Ista se, pak, dopušta jedino onda kada izgovoreno ne izgovara ništa!

Upravo će stoga i sam Heidegger toliko jasno naznačiti potrebu jednog sasvim drukčijeg započinjanja stvari mišljenja. Ono se može zvati filozofijom, ali i ne mora. Za razliku od spomenutog, navodno »slobodnog javnog govora«, za njega, misliti primjereno stvari znači dovesti je promišljanjem u neskrivenost. Nema više vremena za oklijevanje. (Premda samo mišljenje uvijek treba vrijeme.) Stvari su sa samom filozofijom takove da se zahtijeva »otvorenost«. Ako još filozofija ima što za reći u doba znanstveno-tehnologijske tiranije pretočene u obrazovne politike, ona treba jasno izreći da filozofije još »ima« (es gibt). Bolonjski sustav sveučilišnog obrazovanja zasigurno nije okvir u kojem bi filozofija još govorila »živom riječi«, a što znači: kritički promišljala zbilju. Pešić stoga priziva Heideggerov Er-eignis, stjecaj kao svojstvenu uočenost, a što se primjećuje iz odabira autora i tekstova u ovome Zborniku. Da ih pri kraju ovoga prikaza tek spomenemo…

Dean Komel u članku »Heidegger i filozofska kasnost« cizelirano, filigranski razmatra Heideggerove putove prema bitkovno-povijesnoj zgodi mišljenja. Opuštenost (Gelassenheit) bit će mu čak smjernica prema Vattimovu neobičnom zalaganju za tzv. »hermeneutički komunizam«. Komelov ljubljanski kolega Janko Lozar progovorit će o »prekasnom kasnom Heideggeru«. On će ispitivati prevažan odnos dvaju mislitelja »grčstva«, ali u plodotvornom otvaranju prema onome budućem mišljenju koje slijedi nakon Nietzsheove metaphysike. Vrlo je inspirativan i akribičan, no otvoreno kritički intoniran tekst Dragana Prolea »Hajdegerov drugi početak i dekonstrukcija prisvajanja«. U njemu će autor zaključiti da je Heidegger –  unatoč inventivnom uvođenju pjesništva kao mogućeg, plodotvornijeg »drugog početka« mišljenja – propustio suočiti se s nosećim strukturama našeg praktičkog svijeta. A to su pravo, politika, historija… A kako se ispravno postaviti s veličinom filozofa, ako ne radikalno kritički?

Last but not least, podareni smo s još jednom visprenom mislećom sintezom Heideggerovih priloga raspravi o kibernetici i nihilizmu. Žarko Paić u sveobuhvatnoj elaboraciji razmatra posljedice što ih suvremena biokibernetička civilizacija ima za još postojeću »stvar mišljenja«. Kako se ponašati u doba kada se svako znanje pretvara u robu, tj. Informaciju koja je bitak suvremenosti? Kada je znanje tek »know-how«, a svako se drugo mišljenje proglašava zastarjelim, čak i reakcionarnim!? Iako Paić završava tekst nizom pitanja, čini se da je uz mišljenje, sàmo pisanje onaj spasonosni put za spas ljudske duše. I to u doba kada su nam »oteli dušu«, a »pokorili želju«…

Zbornik Heideggerov kraj može nam zvučati i izgledati kao glas vapijućeg u pustinji Realnog, da parafraziramo gnomu iz kultnog filma Matrix. Ipak, pisanje nije puki bijeg iz te pustinje i trauma stvarnosti. Kod istinske knjige, čitanje nam osvještava egzistencijalnu nesreću pojedinca i zajednice. Znači li Heideggerov kraj i kraj filozofije? Zaboga, NE… FILOZOFIJA usmjeruje žudnju k SREĆI. Suvremeni svijet treba filozofiju više negoli što to ona sama vjeruje (A. Badiou).

Marijan Krivak

 

Tekst je prvotno objavljen u Dijalogu – Časopisu za filozofiju i društvenu teoriju u izdanju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, br. 3-4, str. 124-128. Naslov Treba li nam filozofsko mišljenje? dodalo Uredništvo Mrežne trgovine.

Promjena veličine fonta
Kontrast