Problem ili prilika?

3.6.2020.

Kako studenti Filozofskoga fakulteta Osijek promišljaju situaciju izazvanu koronavirusom i pridružuju se akciji #ostanidoma možete pratiti u rubrici PROBLEM ILI PRILIKA?

Tekstovi koji slijede nastali su pod mentorstvom doc. dr. sc. Gordane Lesinger.

Je li „nakon” – sada? Jesmo li sada „normalni”?

Piše: Karla Ižaković, studentica 2. godine preddiplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

Mnogi govore kako smo ušli u razdoblje „novog normalnog”. Govore o razdoblju prije i nakon karantene/korone. Mnogi govore kako su jedva dočekali da se sve vrati u „normalu”. Iako mnogi još sve stavljaju „na pauzu”, s daškom opreza i straha. Međutim, jesmo li mi ušli u novo normalno, jesmo li dočekali kraj karantene/korone? Jesmo li sada u onom dugo očekivanom „nakon”? Što je „normalno”?

Od onoga što zovemo „normalnim” dogodilo se sljedeće: otvaranje kafića te dopuštenje za održavanje evenata i javnih okupljanja. Međutim, to ne znači da smo u „normali”. Mnogi i dalje ostaju u svojim domovima i samoizolaciji. Mnogi ne mogu sudjelovati u javnim okupljanjima ili otići na kavu. Mnogi još uvijek nisu stigli do „novog normalnog”. Ne uzimajući u obzir one koji zbog zdravstvenih problema ostaju u samoizolaciji, kod velikog se broja ljudi još uvijek javlja suptilan strah od svijeta i drugih ljudi. Izlazak na kavu i druženje praćen je osjećajem krivnje i lagane panike te brojnim pitanjima poput ovih: Je li sve bilo dezinficirano? S kim su bili u kontaktu oni s kojima smo se družili? Možda je klub ipak bio prepun? Možda smo se trebali samo držati za ruke? Je li moguće razviti PTSP nakon svega što se dogodilo u posljednja tri mjeseca? Vjerojatno. Vjerojatno neki i jesu razvili taj poremećaj. Za one koji su prihvatili novo normalno javlja se mnogo svakodnevnih izazova i interesa koji su bili prigušeni ili kočeni kriznim stanjem. Javlja se želja za djelovanjem u vezi s akademskim postignućima, za djelovanjem koje smjera promjeni svijeta, za planiranjem odmora i putovanja…

Teško je govoriti o negativnim stranama „vraćanja u život” budući da mnogim ljudima „novo normalno” spašava živote, na ovaj ili onaj način. Divno je bilo vratiti djecu u školu – jer su se neki tako maknuli iz agresivnih obiteljskih okruženja. Divno je bilo otvoriti kafiće i klubove kako bi se ljudi vratili na svoja radna mjesta i prestali preispitivati što će biti sutra. Divno je bilo vratiti ljude na ulice, jedne drugima…

Teško je i promišljati o onom prije i o onom nakon kada si student u ispitnim rokovima, a svijet oko tebe u protestima za bolje sutra. Vjerujem da nismo u onom „nakon” jer većina učenika i studenata i dalje ne ide u škole i na fakultete. Nismo u onom „nakon” jer će sezona biti siromašnija nego ikad prije, što će utjecati na sve u Hrvatskoj. Nismo u onom „nakon” jer su mnoge granice još zatvorene, jer mnogi neće nikada vratiti svoja radna mjesta, nismo u onom nakon jer… jednostavno nismo. I tko zna kad ćemo i hoćemo li ikad biti.

No, kao što su kolege prije mene pisali, sve ima svoje pozitivne i negativne strane, i sigurno smo nešto iz svega naučili. Sigurno smo naučili da bi možda najbolje bilo ne definirati periode života kao „normalno” i „novo normalno”. Možda bi najpametnije bilo živjeti dan po dan, u skladu s promjenama – živjeti sada, a ne nakon što postignem ovo ili ono, nakon što prođe ovo ili ono. Jer čovjek se mijenja stalno, mijenja i svoj svijet, a život završi za tren. Nekad primjetno, nekad neprimjetno. Nekad svijet uništavamo, nekad gradimo. Ali reći da je bilo što u vezi nas ljudi normalno ili da nam je sutra (to „nakon”) obećano – e to je već samo po sebi greška.


 

Apropo ,,novog normalnog’’ i mrvica pod tepihom

Piše: Adrian Buček, student 2. godine preddiplomskoga sveučilišnog studija Informatologija

 

Taj konfuzni izraz ,,normalno’’ nonšalantno se razmeće u diskursu kao špice tijekom nogometne utakmice, često tako da se njegova ljuštura ne razgrne i promotri načelo istinskog mu značenja. Naime, definicija normale sasvim je prosta, no ignorira se često u svrhu plasmana umotvorina koje uz taj izraz tvore implikaciju kako je povezan uz moralnu preskripciju, blagostanje ili etička načela u društvenim pojavama. Normalno znači ono što je u normi.

Ono što se od strane nomenklature nameće kao standard i nije nipošto povezano s prosvjetiteljskim tekovinama suvremenog društva, budući da je koturanje aztečkih glava niz kaskadne stube svojevremeno bio sasvim normaliziran koncept, ali u svrhu retorike, prihvatit ću popularnu interpretaciju te riječi. Nadalje, držim da u vremenima krize ljudska narav zaista dolazi do izražaja, što se povijesno očitalo u spaljenim selima, preklanim vratovima i svojevrsnim upriličenjima zvjerstava uvjetovanih vremenom, no ovom posljednjem grotlu stvari i pojava koje je civilizirani svijet spustilo na koljena, sustavi i čovječnost zatajili su kao hrđava mušketa u trenutku urgencije.

Doduše, mi nekako sve te sistematizirane nekompetentnosti zaboravljamo u jeku incidenata uspješnih rezultata, kao da su to tek mrvice nečovječnosti koje se mogu pomesti pod tepih zaborava. Arogancija, zadrtost i pokoje uprizorenje kliničke gluposti umotane u toaletni papir. Nestašica potrepština, zelenašenje nad antiseptikom, ksenofobija, protesti na ulicama i na granici razuma, neodgovornost puka, gotovo bolna nedosljednost dotičnih vlastodržaca i mnoge druge bizarnosti za koje ovaj članak ne posjeduje kapacitet, mahom su zapretene i zaboravljene kada su se prva piva došarala na mramornim stolovima u kavani.

Naime sama ta sintagma ,,novo normalno” podrazumijeva kako je ,,staro” to uistinu i bilo, satirući pritom još u zametku svaku zdravorazumsku kritiku koja nalaže da je katalizator za netom pretrpljenu situaciju upravo bio bešćutni slijed nepromišljenog ophođenja nas i nama sličnih stvorenja, što je etički lapsus koji civilizirano društvo želi svesti na trenutnu infekciju čovjekoljubnih ideala koji su se očitovali viskoznošću prokuhane tjestenine i zatrti ga prolaskom vremena kao zašivenu ranu koja će u sjećanju ostati tek kao nešto dublji ožiljak.

Naša normala, međutim, ona koju smo poznavali do prije nekoliko stranica kalendara, očito je moralno izopačena i duhovno bolesna pojava, što je evidentno prema globalnom ophođenju zabilježenom proteklih mjeseci koje je ukazalo na nadasve gnusnu reakciju ljudi i njihovih sustava, na pogreške koje se ne smiju relativizirati i svesti na incidente zaluđenih pojedinaca te je ta reakcija ujedno služila i kao ekshibicija manjka zdrave misli, što nipošto ne odgovara standardima građanskog društva. Jer ako vjerujemo da ,,nešto” ne može nastati iz ,,ništa” te kako dobri ljudi stvaraju dobra vremena, na osnovu čega bismo mogli zaključiti da je ,,normalno” zanijelo ,,nenormalnim” te ga izrodilo nama u kolijevku?

Kako je normalno redati leševe u trampi za nogometnu utakmicu između kvartovskih rivala na betonu? Koliko je ucrvljenih trupala po arenama zaredano upravo zbog tomu sličnog? Stotine? Tisuće? Što mislite koliko je ljudi izdahnulo po posljednji put zato što je netko želio organizirati događaj od prijeke važnosti kao što je, na primjer, proslava rođendana? Deseci tisuća? Stotine? Naime, osobno ne posjedujem uvid u te brojke, ali moja normala – moja osobna normala, nalaže da čak i ako je to bio samo jedan čovjek, da ga je svejedno neka majka rodila, a ljudi u skafanderima ga položili u zemlju. Štoviše, držim da je tek pitanje vremena kada će se te mrvice koje smo pomeli pod tepih uzdići u obliku brežuljka i da će se čovječanstvo ponovno spotaknuti o vlastite potvore, nanovo si razbijajući nos. Stoga me zanima, tko se od nas, zdravih i živih, nas koji smo izvukli najdužu šibicu tijekom ove situacije usuđuje pasti toliko nisko da im zanose o novoj normali prepunoj sladoleda i izlazaka ukleše u epitaf, tako bezbožno i drsko?!


Retrospektivno, korona – novo normalno

Piše: Marija Gadžić, studentica 3. godine preddiplomskoga studija Psihologije

 

Povratak u prethodno stanje donijelo je, očekivano, razne promjene koje su potencijalno trajne. Neke od promjena događaju se na tehnološkom i psihosocijalnom planu. Online tržnice i dostava povrća počinju biti dio svakodnevice, aplikacije za online sastanke se usavršavaju i sve češće koriste, a s druge strane bilježi se porast kućnog nasilja. U ovom tekstu proći će se retrospektivno po događajima za vrijeme karantene, a fokus će biti na fenomenima humanističkih znanosti, sociologije i psihologije.

Popuštanje i pokoravanje bili su prvi od fenomena oživljenih u početku krize. U ovom slučaju termini popuštanje i pokoravanje označavaju se mjerama kako bi se shvatila ozbiljnost situacije s naglaskom na osobe kojima je situacija izgledala daleko i imali su osjećaj nedodirljivosti (nezarazljivosti). Vlasti su se dosjetile iskoristiti tehnike popuštanja poput tehnike „Vrata u lice“. Princip te tehnike je da se najprije postavi zahtjev koji je neprihvatljiv, potom se zada zahtjev koji uz prethodno navedeni izgleda izvediv, što rezultira prihvaćanjem poželjnoga zahtjeva. Poželjan zahtjev se u tom slučaju odnosio na smanjivanje broja ljudi u trgovačkim centrima, nošenje maski i pridržavanja mjere distanciranja. Zadavanje prestrogih mjera, koje se u ovoj socijalnoj nagodbi čine nemogućima (kao što je zatvaranje svih trgovina), za posljedicu je imalo paničnu kupovinu. Kako su odluke o otvaranju trgovina postupno dolazile, javnost se smirivala. Korištena je i popularna marketinška tehnika „I to nije sve..!“. Vlasti i oni s utjecajem ovom su se tehnikom pozivanja na odgovornost koristili više nego ostalima. Upozoravanjem javnosti na pranje ruku nakon dodirivanja različitih površina stavljao se naglasak na odgovorno ponašanje pojedinca u očuvanju od zaraze. Osim što bi tijekom pandemije štitili sebe, svojim bi primjerom štitili i vlastitu obitelj od zaraze. Davanjem na važnosti ponašanju pojedinca na globalnoj razini isticalo se kako takvo odgovorno ponašanje ubrzano vodi „smrti“ virusa, a time i ranijem izlaženju iz karantene, povratku svakodnevici, bržem „krpanju“ zaostataka u poslu, proizvodnji, na fakultetu, odnosno čini manjim udarac za sveukupno gospodarstvo.

Sve strožim mjerama došlo je do konformizma i utjecaja manjine. Većinska poruka (koja je tada glasila „ostanite doma“) potiče proces socijalne usporedbe i rezultira površnim utjecajem koji se naziva pokoravanje. To se još zove i heurističko procesiranje ili periferni put koji obuhvaća ulaganje manje kognitivnog napora u obradi poruke i donošenju prosudbe.

Brojni oboljeli susretali su se i s predrasudama i stigmama, a ti fenomeni imaju samoodržavajuću prirodu. Stigma može biti uzrokovana kombinacijom neznanja i straha, što je podloga stvaranju mitova i predrasuda. Vjerojatnost pojave fenomena povećava se zbog boljeg prisjećanja informacija konzistentnih s ranije usvojenim stereotipima i ograničavanjem vremena provedenog u potrazi za informacijama prije donošenja odluke. U situaciji kada postoji velik strah od zaraze i nesigurnost je velika, razumljivo je da se posljedično javljaju tjeskoba, strah i panika.

Na posljetku, promjena koju je donio virus, a ima velik potencijal ostati trajnom, jest vodstvo formirano tijekom krize koje čine članovi Stožera. Prema teorijama vodstva, potreba je za vođom tijekom krize izraženija, a formirani vođe daju više prijedloga i njihovi se prijedlozi više prihvaćaju.

Opisani fenomeni i događaji praćeni tijekom pandemije ne moraju predstavljati samo sjećanje na prošlost i bolju spremnost te pripremu na novi val pandemije već i – bilo nam to ugodno ili neugodno – novo normalno.


Sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu!

Piše; Ena Miljević, studentica 3. godine preddiplomskoga sveučilišnog studija Sociologije

 

Početak 2020. godine činio se sasvim uobičajen, većina nas krojila je planove za razdoblje koje dolazi, a zatim se pojavila neočekivana situacija. Jedna riječ i dva broja – COVID 19. Tako malo za napisati na papir, a tako puno za pričati o tome. Kao i sve što nas okružuje, tako i koronavirus ima svoje dvije strane – onu pozitivnu, koju svi teško pronalaze, ali ipak postoji, i onu negativnu.

Sam spomen koronavirusa u ljudima budi strah. Taj strah ima više faza. Prije otprilike dva mjeseca ljudi su strahovali hoće li virus doputovati u Hrvatsku. Kada se to dogodilo i kada je stvar uzela maha, ljudi su počeli strahovati za svoje zdravlje i za zdravlje svojih bližnjih. Nažalost puno ljudi ostalo je i bez posla i tu se počela javljati ona druga vrsta straha, strah od onoga što dolazi. Koronavirus otvorio je puno pitanja. Kako će se sve vratiti u normalu i koliko će sve to potrajati?! Problem bi se definitivno mogao pojaviti kada je u pitanju ekonomija. Svijet je na neko vrijeme stao i to neće moći proći neopaženo. Neka radna mjesta nikada više neće biti vraćena i ljudi će se morati pronaći u drugim zanimanjima. S druge strane, imamo i razna društvena zbivanja koja su stala i koja će se morati nadoknaditi kako bi ljudi ponovno osjetili da se situacija smiruje. Koronavirus stavio je na test sve nas. Naše živote, međuljudske odnose, financije, obrazovanje.. Na nama je kako ćemo to prihvatiti i hoćemo li iz toga uspjeti izvući nešto što bi nas moglo ojačati.

I naravno, kao što piše na početku, sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Sada kada smo izložili onu negativnu, vrijeme je da pozitivom obrišemo ovo sivilo u koje nas je koronavirus odjenuo. Kroz puno prekretnica kroz koje smo kao narod prošli, počevši od Domoviskoga rata, ekonomske krize 2008. godine, poplava, potresa i mnogo toga, COVID 19 u nama je probudio posebnu vrstu straha i zabrinutosti, ali sada kada se svo to ludilo smirilo, izvlačimo pouku. Važno je naglasiti da smo naučili puno toga o sebi i o drugima. Naučili smo kako biti odgovornijima, naučili smo kako je bitno dijeliti s onima koji nemaju, naučili smo da nas neće spasiti bezbroj dezinfekcijskih sredstava u našem domu ako netko drugi nema ni jedno… To je svakako jedan od pluseva koji ćemo dodati na naš popis. Kao još jednu vrlo pozitivnu stvar valjalo bi izdvojiti obrazovni sustav. Koliko god smo kao učenici, studenti, roditelji ili profesori i učitelji ponekad nezadovoljni našim obrazovnim sustavom, u zadnjih dva mjeseca o njemu smo naučili da je zapravo vrlo dobar! U vrlo kratkom roku uspjeli smo se organizirati najbolje što smo mogli, što bi nam kasnije moglo uvelike koristiti. Recimo, zašto ne bismo online platforme kasnije koristili za predavanja u koja ćemo uključiti studente iz drugih dijelova Hrvatske, koja nisu u mogućnosti fizički doći na predavanje, a kako bismo zajedno širili znanje i iskustvo. Najvažnije od svega je da je ta opcija – besplatna i svima dostupna, a korona nas je naučila da se ljudi mogu lako organizirati ako to žele.

Idemo dalje! Rad trgovina nedjeljom. Ljudi su prije koronavirusa nedjeljom punili redove u trgovinama jer su baš zaboravili kupiti nešto što im hitno treba za pripremu ručka, ali su za vrijeme koronavirusa naučili da kupnju mogu obaviti i u nekom drugom vremenu te da bi prodavaonice i dalje nedjeljom mogle ostati zatvorene.

Neki su tijekom karantene zbog koronavirusa baš pronašli sebe u nekom hobiju te su se počeli baviti aktivnostima za koje prije i nisu imali previše vremena, rezultat čega bi mogla biti promjena navika. Također, važno je naglasiti i fizičku aktivnost. Ljudi su zbog nemogućnosti izlazaka u kafiće i restorane počeli više vremena provoditi baveći se nekom fizičkom aktivnosti, a sve to je pomoglo i da se poboljša i ozdravi naš dragi ozonski omotač koji je prije korone toliko patio.

Sve u svemu, korona i nije tako loša! Puno smo toga naučili, ojačali smo te se zbližili jedni s drugima. Ovo su samo neke od pozitivnih strana koje sam izdvojila gledajući iz perspektive jedne studentice sociologije, a vjerujem da bi popis bio još duži kada bi se se uključili i drugi profili.


RADOHOLIČAR ILI COUCH POTATO

Kratki vodič za preživljavanje krize

Piše: Karla Ižaković, studentica 2. godine preddiplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

 

Kako provesti 24 sata doma – bez da poludim? Što raditi u karanteni? Kako izbjeći dosadu?

Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi i koja se izmjenjuju u naslovima članaka na svim mogućim portalima ili društvenim mrežama. Gotovo svi tražimo nove zanimacije, hobije ili se vraćamo starima, zaboravljenima u vrtlozima radnog tjedna. Neki pak započinju s novim poslovima ili se zatrpavaju akademskih obavezama. Samo da se nešto radi i da se vrijeme iskoristi – samo da ne trošimo dane uzalud.

I onda, gle čuda, dođe netko poput Andrijane Vešović ili Tee Zavacki i kaže: Smijete ne raditi ništa! Naravno, one nisu jedine – mnogi influenceri, ugledni i poznati – ali, i oni manje poznati – počeli su skretati pažnju na potrebu za odmorom, potrebu za adekvatnom mentalnom i fizičkom prilagodbom na novi način života. Naravno, govorimo o onima koji su ostali bez posla ili nastave u obliku kakvog smo dosad znali i imaju na raspolaganju cijeli dan.

Kao što sam pisala na blogu, nekad su psiholozi u recept za sreću obavezno stavljali stavku BUDI ZAPOSLEN! TRAŽI IZAZOV! Što je sasvim u redu – u nekim normalnim, uobičajenim okolnostima. Međutim, ova situacija jest izazov sama po sebi i nemaju svi pojedinci jednake resurse za suočavanje s istom. Zatrpanost ohrabrujućim postovima i člancima o tome što raditi i kako najbolje iskoristiti slobodno vrijeme nameće svojevrstan pritisak o poželjnosti konstantne aktivnosti. Nerijetko se ljudi zatrpavaju obvezama i poslovima kao vrstom smirenja ili iluzornog kontroliranja situacije. Npr. mnogi se bacaju na velika spremanja i čišćenja doma u stanju stresa kako bi ga otklonili ili na neki način kontrolirali.

Stres označava psihološki i fiziološki odgovor na specifične zahtjeve kako bi se omogućilo izdržavanje određenih opterećenja, a iskazuje se stresnim reakcijama. Stresne reakcije općenito na ljude djeluju vrlo negativno i pridonose razvoju mnogih bolesti, kako tjelesnih, tako i psiholoških poremećaja. Jedan od glavnih krivaca je kortizol, hormon nadbubrežne žlijezde, čija je najznačajnija zadaća osigurati dovoljno energije u trenucima intenzivnog stresa. U današnje vrijeme konstantnog stresa, razina kortizola je dugotrajno povišena – što znači stalno stanje napetosti. Poljedica prevelikih količina lučenja kortizola može utjecati na naše moždane stanice i kognitivne sposobnosti – smanjujući kapacitete istih. Čak i kratkotrajna stresna razdoblja djeluju na pad aktivnosti stanica imunološkog sustava koji djeluju u borbi protiv virusa i tumora (Kiecolt-Glaser i Glaser, 1992).

Upravo zbog toga fokus je pomaknut na njegovanje vlastitih resursa u svrhu očuvanja subjektivne dobrobiti i biološke ravnoteže organizma. Osim toga, pokušava se naglasiti važnost procesiranja svih mentalnih stanja i emocije kako bi se adekvatnije reagiralo na iste te kako ne bi došlo do takozvanog sagorijevanja. Recimo, psihološka savjetnica Jelena Marković na svom Instagramu naglasila je kako „emocije nisu pozitivne i negativne, nisu neke bolje a neke gore, nisu poželjne i nepoželjne. (…) I sve su dobrodošle, sve nesavršene, potisnute, prenaglašene, utišane, komplikovane i zapetljane, sve, bez izuzetka, zaslužuju pažnju i razumijevanje.“

Pažnju i razumijevanje – jer, u suprotnom, sami sebe izbacujemo iz ravnoteže i lakše upadamo u stanje stresa. I tako postajemo svoj najveći neprijatelj.

Kako do toga ne bi došlo, usmjerite se na ono što vam vlastiti organizam govori – ne na članak na internetu. Radite ako morate, ako vam odgovara i ako možete. Odmarajte se kada vam je potrebno, kada želite i kada stignete. Briga o sebi i o vlastitu mentalnom i fizičkom zdravlju nikad nije uzalud i za to uvijek treba iskoristiti vrijeme. Ne zaboravite slušati sebe i poštujte mjere opreza J

Za kraj, evo jedan popis stvari koji donosi mnogo više zabavnijih, opuštajućih aktivnosti u odnosu na one obvezujućeg tona.

Popis koji ne morate, ali možete pregledati. Odluka je u potpunosti vaša. J


Kako nam bojanje može pomoći u ovim danima?

Piše: Helena Tomšek, studentica 2. godine diplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

 

Početak karantene te zabrane koje su uslijedile poprilično su nas izbacile iz svakodnevne rutine. To ponekad zna biti stresno, no ono što nam je preostalo je više slobodnog vremena, posebno za studente završnih godina koji su gotovi s nastavom. U ovom članku predstavit ću jednu aktivnost koje se svi rado sjećamo još iz razdoblja djetinjstva, a to je – bojanje. Bilo da vam ova situacija izaziva određenu razinu nervoze ili vam je jednostavno dosadno te biste htjeli malo razbistriti um i odmaknuti se od svakodnevice, ova bi aktivnost mogla biti idealna za vas, a i poprilično je jednostavna – trebaju vam samo bojice i mašta.

Što je mandala? Mandala na sanskritu znači krug te predstavlja jedan od najstarijih religijskih simbola. Svrha crtanja krugova za vrijeme religijskih rituala bila je pomoći osobi koja meditira da se usredotoči na ono što je prikazano unutar mandale, a isključi ono što je izvan nje (Vučković, 2013). Prisutnost mandala nije se isključivo vezala uz religiju, već i uz arhitekturu, ali i psihologiju. Već je Carl Jung početkom 20. stoljeća u svojim terapijama počeo koristiti mandale jer je došao do zaključka da to pomaže njegovim pacijentima, olakšavajući im psihičku integraciju u psihoterapijskom procesu (Henderson i sur., 2007). Osim u navedenim područjima, te mnogim drugim, mandala je postala popularna i u svakodnevnom životu odraslih, gdje uklopljena u bojanke za odrasle osobe služi za razonodu i opuštanje. O popularnosti bojanki za odrasle osobe govori podatak da su 2015. godine bile na osmom mjestu od 50 na popisu najprodavanijih knjiga za odrasle osobe (Milliot, 2016). Zbog poprilične popularnosti, ali i opuštajućeg učinka, dosta je istraživača pokušalo odgovoriti na pitanje pomaže li bojanje mandala uistinu u smanjenju stresa? Neke od odgovora možete pronaći u nastavku teksta, a rezultati istraživanja vrlo su zanimljivi!

Sandmire i suradnici (2012) proveli su istraživanje na uzorku studenata. Studenti koji su bili dijelom eksperimentalne skupine dobili su na izbor pet aktivnosti u kojima će sudjelovati – dizajniranje mandala, slikanje u slobodnoj formi, izrada kolaža, rad s glinom i crtanje. Studenti u kontrolnoj skupini nisu sudjelovali ni u jednoj kreativnoj aktivnosti. Sandire i sur. (2012) mjerili su razinu anksioznosti tjedan dana prije i nakon završetka finalnih ispita. Rezultati su pokazali kako su studenti iz eksperimentalne grupe nakon ispita imali značajno nižu razinu anksioznosti od studenata iz kontrolne skupine. Zaključak je bio da kreativne aktivnosti doprinose smanjivanju stresa, iako se ne zna koliko dizajniranje mandala zasebno doprinosi smanjenju anksioznosti.

Kako bi ispitali koliko su mandale djelotvorne u smanjenju negativnog raspoloženja, Babouchkina i Robbins (2015) proveli su istraživanje na uzorku odraslih sudionika (N=67) u kojem je svatko nasumično bio dodijeljen u jednu od četiri eksperimentalne situacije. Nakon što su kod sudionika izazvali negativno raspoloženje tako što su im dali uputu da se prisjete svih stresnih događaja u životu, prva je grupa dobila uputu da oboje prazni krug onako kako se osjećaju, druga grupa je dobila uputu na oboje prazni krug kako žele, treća je grupa dobila kvadrat koji su trebali obojati onako kako se osjećaju, a zadnja grupa dobila je kvadrat s uputom da ga oboje kako žele. Krugovi koje su sudionici morali ispuniti predstavljali su mandale te se pokazalo da su sudionici koji su bojali krugove, neovisno o uputi, imali bolje rezultate na skali raspoloženja, a najbolje rezultate imali su oni koji su u krug crtali kako se osjećaju.

Nešto detaljniji nacrt napravili su Ashlock i sur. (2017) na uzorku od 160 studenata. Njih je zanimalo koja od tehnika crtanja najviše dovodi do opuštanja. Tehnike su bile sljedeće: (a) bojanje u slobodnom obliku, (b) bojanje unaprijed tiskanog obrasca mandale, (c) crtanje i bojanje mandale i (d) bojanje crteža iz bojanki za odrasle osobe. Zaključci njihova istraživanja bili su da bojanje u slobodnom obliku nije efektivno u odnosu na ostale tri navedene tehnike, zatim da su bojanke za odrasle osobe učinkovite jednako kao i bojanje te crtanje te bojanje mandala. Njihov je zaključak bio da u reduciranju anksioznosti veću ulogu ima struktura bojanja od samoga bojanja. U istraživanju Eaton i Tieber (2017) ispitivao se učinak strukture zadatka na anksioznost, raspoloženje i upornost. Istraživanje je provedeno na uzorku studenata preddiplomskoga studija (N=85), pri čemu je jedna grupa studenata dobila uputu da oboje crtež bilo kojom bojom, dok je druga grupa studenata dobila uputu koje točno boje moraju koristiti te kako da oboje svoj crtež. Anksioznost i raspoloženje bili su izmjereni prije i poslije zadatka, dok je ustrajnost mjerena samo poslije crtanja. Rezultati su pokazali da bojanje svakako dovodi do poboljšanja raspoloženja i smanjenja anksioznosti te povećane ustrajnosti, ali je taj učinak bio veći u grupi koja je mogla sama birati kako će obojati svoj crtež.

Na temelju navedenih rezultata istraživanja može se zaključiti kako korištenje kreativnih tehnika svakako dovodi do smanjenja anksioznosti i poboljšanja raspoloženja. Svoju mandalu ili bojanku za odrasle osobe možete jednostavno naručiti online iz neke od knjižara ili pronaći na internetu pa isprintati. Međutim, s obzirom na količinu vremena koja nam je trenutačno na raspolaganju, mogli biste iskušati svoju kreativnu stranu pa sami nacrtati, a potom i obojiti svoje crteže. Pri tome je važno naglasiti da navedeni učinci ne ovise o općoj kreativnosti osobe, već su prisutni i kod osoba koje se inače ne bave sličnim aktivnostima.

Dakle, nije vam potreban nikakav talent, vještina ili umjetnička naklonjenost. Dovoljno je samo malo vremena i nekoliko bojica.

Literatura

Ashlock, L., Miller-Perrin, C., i Krumrei-Mancuso, E. (2017). The effectiveness of coloring methods for anxiety reduction. Poster presented at the Seaver College Research and Scholaryl Achievement Symposium, Malibu, CA: Pepperdine University.

Babouchkina, A. i Robbins, S. J. (2015). Reducing Negative Mood Through Mandala Creation: A Randomized Controlled Trial. Art Therapy, 32(1), 34–39. https://doi.org/10.1080/07421656.2016.1277113

Eaton, J. i Tieber, C. (2017) The Effects of Coloring on Anxiety, Mood, and Perseverance. Art Therapy, 34(1), 42-46, https://doi.org/10.1080/07421656.2016.1277113

Milliot, J. (2016). Print book sales up again in 2015. Publishers Weekly. publishersweekly.com

Sandmire, D. A., Gorham, S. R., Rankin, N. E., & Grimm, D. R. (2012). The influence of art making on anxiety: A pilot study. Art Therapy. Journal of the American Art Therapy Association, 29, 68–73.

Vučković, D. (2013). Psihologja i alkemija – mandala. Hrvatsko društvo za analitičku psihologiju http://hdap.hr/mandala/


Kultura u doba koronavirusa. Što kada se u karanteni zaželimo „kulturnog uzdizanja“?

Piše: Sara Grbešić, studentica 2. godine diplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

 

Uslijed pandemije koronavirusa koja nas je zahvatila, kazališta, muzeji, galerije i ostale kulturne ustanove privremeno su zatvorile svoja vrata. Novonastala situacija stavila je izazov pred one koji stvaraju umjetnost i čuvaju kulturu – pronaći način kako ih prenijeti u domove publike. Uz pomoć kreativnosti i digitalizacije, opravdano je reći da su u tome i uspjeli. Stoga donosimo pregled nekih od brojnih sadržaja kojima možete skratiti dane u karanteni – ali i obogatiti svoj duh.

Djelatnici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku osmislili su način kako da kazališnu umjetnost prenesu publici preko malih ekrana. U suradnji s STV-om, osim emitiranja repertoarnih predstava subotom navečer na programu ove lokalne televizije, osmišljen je i program „Umjetnost iz karantene“ unutar kojeg se glumci dramskog ansambla dva puta tjedno (utorkom i četvrtkom od 10:40) javljaju gledateljima iz svojih domova kako bi ih, kako navode na web-stranici, „kroz dvadesetak minuta uveseljavali, dirnuli u srce emocijama pisane riječi, potaknuli na razmišljanje, izmamili smiješak ili koju suzu“.

Također, na Youtube kanalima 24 sata možete uživati u brojnim opernim, dramskim i baletnim naslovima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dok su na kanalu Večernjeg lista dostupne predstave nekoliko hrvatskih kazališnih kuća, kao i snimke koncerata i dokumentarni filmovi. Mogućnost besplatnog gledanja predstava online imaju i brojna druga domaća (ZKM, HNK Zadar, HNK Rijeka) i strana (The Paris Opera, Kazalište Massimo u Palermu, The Metropolitan Opera New York…) kazališta na svojim web-stranicama i Youtube kanalima.

Mnogim studentima zasigurno je u lijepom sjećanju ostao posjet kolega iz Dramske sekcije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu koji su u studenom prošle godine na našem Fakultetu izveli komediju „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana i oduševili publiku.  Na stranicama Studentskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu sada možete pogledati i njihovu izvedbu predstave „Ožalošćena porodica“ Branislava Nušića.

Sadržaja ne manjka ni na društvenim mrežama, pa tako na Facebook i Instagram profilu Akademije za umjetnost i kulturu možemo pratiti zanimljiv projekt „Danovnik iz karantene“ – uratke studenata i profesora inspirirane novom svakodnevnicom.

Kao što ste već mogli pročitati na stranici Fakulteta, putem platforme Google Arts & Culture moguće je obići najpoznatije svjetske muzeje i galerije i pogledati umjetnička djela koja čak i u ovom formatu ostavljaju bez daha, kao i pročitati zanimljivosti o autorima, umjetničkim razdobljima, stilovima i pravcima te na taj način obogatiti svoje znanje o likovnoj umjetnosti.

Za ljubitelje filma, Hrvatski filmski savez, Platforma hrvatskih kratkometražnih filmova, Produkcijska kuća nezavisnog dokumentarnog filma Factum i brojne druge domaće produkcije otvorile su svoje online riznice i omogućili gledanje dokumentarnih i igranih naslova putem svojih stranica.

Osim toga, ovo vrijeme možemo iskoristiti i za gledanje filmskih  i čitanje književnih klasika za koje „nikako da uhvatimo vremena“.

Za koji god oblik kulture se odlučili, pa makar to bila i ona popularna koju čine naše omiljene serije, važno je da smo odgovorni i ostajemo doma – kako bi nam sva ona mjesta na kojima rado uživamo u umjetnosti što prije mogla otvoriti svoja vrata.


Kako nam društveni mediji/aplikacije i online usluge mogu olakšati život u izolaciji

Piše: Josipa Milas, studentica 2. godine diplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

 

Uz sve veći broj izoliranog stanovništva zbog COVID-19 i uvedenih protuepidemijskih mjera (samoizolacija,  karantena, održavanje fizičke udaljenosti, ograničenog zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima) postoji rizik od pojave psiholoških problema uzrokovanih usamljenošću.

Prijašnja istraživanja (Hawkley i Capitanio, 2015) su pokazala kako socijalna izoliranost i usamljenost negativno utječu na naše zdravstveno stanje. Naime, osobe koje ne osjećaju povezanost s drugima imaju veću vjerojatnost oboljevanja od prehlade, depresije, srčanih bolesti te imaju snižene kognitivne funkcije i kraći životni vijek.

Cigna, globalna tvrtka za zdravstvene usluge, u siječnju je objavila rezultate nacionalnog istraživanja utjecaja usamljenosti u SAD-u. Rezultati ukazuju da se 46% amerikanaca osjeća usamljeno. Također, istraživanja ukazuju da se broj osoba koje su pripadale bilo kojoj vrsti društvene zajednice, poput volonterskih udruga/grupa, čitateljskih klubova, sportskih timova (amaterskih i profesionalnih) u proteklom desetljeću smanjio sa 75% na 57% što se može povezati s porastom usamljenosti u stanovništvu.

Premda je izolacija pravi odgovor na pandemiju COVID-19, moramo njegovati svoje društveno blagostanje. S obzirom da je 69% odrasle populacije i 88% mladih u dobi od 18 do 29 godina aktivno na društvenim medijima (Pew Research Center, 2018) i da je društveno umrežavanje  četvrta najčešća on-line aktivnost  (Kittinger et al., 2012), jedan od načinanjegovanjadruštvenog blagostanje je upotreba tehnologije (npr. uređaja na kojem čitate ovaj članak). Iako je u društvu tehnologija često promatrana kao krivac rasprostranjenosti usamnjenosti u populaciji zbog omjera vremena provedenog na društvenim medijima i vremena provedenog u druženju s bliskim osobama.

Prema Bekalu, McCloud i Viswanatha (2019) rutinska upotreba i/ili integriranje korištenja društvenih medija u svoje svakodnevne rutine pozitivno su povezani sa tri ishoda: društvenim blagostanjem, mentalnim zdravljem i samoocjenjenim zdravljem. Društveno blagostanje također oblikuje naše društvene mreže i različite oblike socijalnog kapitala koji se stječe iz njih. U tom smislu, on-line društvene mreže mogu biti korisne u nadopunjavanju i, u nekim slučajevima, zamjeni smanjenih interakcija licem u lice (Putnam, 2007).

Svi možemo imati koristi od razvijanja digitalnih navika koje podržavaju smislene ljudske veze, zdrav način života – posebno sada kada je to naša jedina opcija dok se epidemija ne smiri. Evo nekoliko prijedloga za virtualno povezivanje:

  1. Licem u lice iz daleka

S obzirom da su nam za povezivanje važni znakovi lica, govor tijela i drugi neverbalni oblici komunikacije, video razgovori su idealna zamjena. Kada je moguće odlučite se na video razmjenu poruka ili video pozive i pokušajte raditi ono što biste i inače radili s drugima (ispijanje kave, društvene igre, čitateljski klub, filmski klub).

  1. Jednominutna ljubaznost

Iako veći broj dobivenih lajkova za objavu na društvenim mrežama može povećati našu razinu dopamina, primanje izravne poruke ili e-maila s iskrenim komplimentom ili izrazom zahvalnosti je osobnije i dugotrajnije – bez puno oduzimanja vremena. Stoga, pošaljite koju ljubaznu riječ jer nam je u ovim vremenima potrebno dodatne ljubaznosti kako bismo se lakše suprostavili stresu i nesigurnosti.

  1. Kultivirajte svoju zajednicu

Osnova povezanosti je zajednički interes. Koje god da vam je područje interesa možete biti sigurni da postoji on-line zajednica ljudi koji dijele vaš interes i jedva ga čekaju podijeliti. Koristite ove mreže kako biste se uključili u nešto što vam je uistinu važno. Na primjer, ako ste ljubitelj kulture možete se pridružiti Facebook grupi Umjetnost dolazi vama i virtualno posjetiti različite svjetske muzeje i druga različita kulturalna događanja.

  1. Produbljivanje ili proširivanje odnosa

U osnovi postoje dva načina za prevladavanje usamljenosti: njegovanje postojećih veza ili formiranje novih. Uzmite trenutak i razmislite o trenutnom stanju svog društvenog zdravlja i zatim poduzmite jednu od digitalnih akcija, poput stupanja u kontakt s prijateljem ili članom obitelji s kojim niste dugo razgovarali ili kontaktirajte nekoga koga biste htjeli bolje upoznati. To možete učiniti putem različitih društvenih platformi i aplikacija (Facebook, Zoom, WhatsApp, Instagram, SnapChat, Skype).

  1. Iskoristite sve čari društvenih platformi i aplikacija

Sve se češće osmišljavaju aplikacije i društvene platforme kako bi nam pomogli u optimizaciji online interakcija s voljenima održavanju zdravog načina života, pravilne tjelovježbe i ishrane, stjecanja novih znanja, poduzimanja novih poduzetničkih pothvata i učenja o istima. Ako ste oduvijek htjeli usavrštiti vaše znanje, vještine, strani jezik ili jednostavno naučiti nešto novo ovo je idealna prilika. Naima, puno edukativnih platformi, poput Udemy, Coursera, Duolingo, Memrise, Khan Academy, Mind Tools, Udacity, Algebra, Shopify i mnoge druge nude besplatne edukacije iz raznih područja.

Pandemija COVID-19 podsjetila nas je da ljudska veza može širiti bolesti, ali i promicati dobrobit. Stoga, iskoristite ovu priliku za prepoznavanje važnosti i produbljivanje odnosa za vaše zdravlje te iskoristite tehnološka sredstva za postizanje vlastitog društvenog blagostanja.

IZVORI

Bekalu, M. A., McCloud, R. F., Viswanath, K (2019). Association of Social Media Use With Social Well-Being, Positive Mental Health, and Self-Rated Health: Disentangling Routine Use From Emotional Connection to Use. Health Education & Behavior, 46, 69-80.

Hawkley, C.L., Capitanio, J.P. (2015). Perceived Social Isolation, Evolutionary Fitness and Health Outcomes: A Lifespan Approach. Phil. Trans. R. Soc. B 370.

Kittinger, R., Correia, C.J. and Irons, J.G. (2012). Relationship between Facebook use and problematic internet use among college students.CyberPsychology, Behavior, and Social Networking, 15(6),324.

Pew Research Center (2018). Social media fact sheet.Internet and technology.

Putnam, R. (2007). Bowling alone. Journal of Democracy, 6(1), 65-78.

https://www.cigna.com/newsroom/news-releases/2018/new-cigna-study-reveals-loneliness-at-epidemic-levels-in-america


O KONFORMIZMU I UTJECAJU MANJINE

Zašto se liječnici nisu konformirali preporukama Ministra zdravstva i Nacionalnog stožera civilne zaštite?

Pišu: Matea Arlović, Iva Barun, Lucija Bukvić, Marija Gadžić, Ana Sladoja, studenti 3. godine preddiplomskoga sveučilišnog studija Psihologije

 

Prema teoriji socijalne komparacije L. Festingera postoji potreba za evaluacijom osobnih stavova, sposobnosti, načina ponašanja i doživljavanja te ocjenom njihove prikladnosti i ispravnosti. Procesi socijalne komparacije osobito su pojačani u stanjima nesigurnosti i sumnje, u nejasnim potencijalno prijetećim situacijama, tako da ovi procesi daju dobru osnovu za objašnjenje ponašanja većine (Kljaić, u Petz, (ur.) 2005). Također, ljudi su skloni konformiranju ukoliko je kontekst događaja slijedeći: nejasna situacija – nisu bili svjesni ozbiljnosti situacije u trenutku kada su donijeli odluku o skijanju, pa su se na neki način osjećali manje odgovornima da prijave odlazak; krizna situacija – smatrali su da su potrebniji kao stručnjaci zanemarujući da se i oni mogu razboljeti; drugi ljudi su stručnjaci – liječnici autoritete pronalaze jedni među drugima, a kao stručnjaci za to područje oblikuju pravila.

Mogući razlog zbog kojega je došlo do konformiranja s manjinom je i socijalno odobravanje, točnije potreba ljudi da ih članovi grupe prihvate. Ljudi znaju da je ono što rade krivo, ali svejedno se priklanjaju aktivnostima grupe kako se ne bi osjećali kao čudaci ili drugačiji. Za njih je važno da socijalna grupa kojoj pripadaju odobrava takvo ponašanje (odlazak na skijanje) jer ta manja grupa, s kojom su se odlučili konformirati, odražava visok socioekonomski status – atipičan godišnji odmor (zimovanje, nasuprot tipičnom – ljetovanju) izvan države i to u razvijenoj, uređenoj zemlji.

Također, njihova se obitelj, ukoliko nisu liječnici, a s njima odlaze na zimovanje, konformira sa sebi važnijom grupom ljudi za koje u situaciji pandemije virusom smatra relevantnim autoritetom.

Edwin Hollander (1958, 1960, prema Aronson, 2005) uočio je da konformiranje grupi kroz neko vrijeme osobi naknadno omogućuje zasluženo odstupanje. Tako osoba koja se u većini situacija konformira sa grupom stječe toleranciju i može se povremeno ponašati devijantno, bez osvećivanja i osude grupe. Na primjer, ako osoba odbije posuditi automobil, njeni prijatelji se zbog toga neće uznemiravati ako je ona, u drugim situacijama, poštivala norme prijateljstva, jer je time zavrijedila pravo da ponekad odstupi od normativnih pravila. Stoga, liječnici koji su primjer struke s normom visokog prosocijalnog ponašanja mogu smatrati da si oni smiju ponekad dopustiti ponašanje koje odudara ponašanju tipičnom za njihovu struku.

Prema teoriji socijalnog utjecaja i odgovora, konformirat ćemo se normativnom socijalnom utjecaju kada: nam je grupa važna(biti dio prestižne grupe koja “zimuje”); ili nam je dominantna karakteristika ličnosti potreba za jedinstvenošću, tj. individualizam koji nas usmjerava na konformizam s nekom drugom, manjom, ali nama važnijom grupom (neki ljudi će se osjećati jedinstvenima u bilo kojem slučaju – ukoliko odu na skijanje); i kad ima dovoljan broj ljudi koji odlučuju pristati na određeno ponašanje (raditi iako su potencijalno opasni).

Može se reći da slučaj liječnika predstavlja fenomen antikonformizma – samoinicijativno ponašanje, tj. suprotstavljanje stereotipnim društvenim konvencijama. Ljudi visokog statusa nisu na tolikom gubitku ako djeluju neovisno, jer ako izolirana situacija i ne pođe dobro, oni ne moraju osjetiti toliku osudu okoline jer će njihovi resursi (u ovom slučaju znanje i stručnost u polju medicine) biti potrebni nekad u budućnosti. No, u konkretnom slučaju nije došlo do prihvaćanja i javnog popuštanja – grupe ne toleriraju dugo osobe visokog statusa ako njihovo devijantno ponašanje sprječava grupu da postigne cilj – minimiziranje zaraze, oslobođenje iz karantene i povratak u svakodnevicu.


UTJECAJ MANJINE

Zašto unatoč preporukama stručne manjine (Ministra zdravlja, Županijskog i Nacionalnog stožera civilne zaštite) imamo situacije poput (zadane)?

Latane i Wolf (1981) smatraju da je utjecaj manjine MANJI nego utjecaj većine. Kako raste ciljana grupa, tako opada utjecaj izvora na svakog pojedinog ciljanog člana; što se i dogodilo u ovom slučaju.

U svojoj teoriji Moscovici je predložio da manjine i većine svoj utjecaj provode putem različitih mehanizama. Primatelji (građani) poruke čiji su izvor manjine (Ministarstvo i stožeri) pažljivo analiziraju te vrednuju argumente i sadržaj poruke. Takva analiza naziva se konverzijom i za ishod može imati dugotrajnu privatnu promjenu stava (što je kognitivno zahtjevno). Nasuprot tome, primajući poruku, tj.stavove većine ljudi (čija su ponašanja često vođena iskustvom rata), pojedinci koji su visoko motivirani izbjegavanjem konflikta žele se složiti s većinom, a isto tako ne žele ni ostati bez hrane, pa zbog toga validacija poruke koja dolazi od Ministarstva i Stožera za njih postaje nepotrebna. Većinska poruka (masa, ljudi u Lidlu koji vuku 10 kg brašna) zatim potiče proces socijalne usporedbe i rezultira površnim utjecajem koji se zove heurističko procesiranje ili periferni put koji obuhvaća ulaganje manje kognitivnog napora u obradi poruke i donošenje prosudbe koja se više temelji na perifernim znakovima, ane na sistematskoj obradi informacija koje dolaze od stručne manjine („svi kupuju“, bez kritičkog promišljanja o razlozima takva ponašanja).

Stupanj percipirane sličnosti primatelja utjecaja s izvorom tog utjecaja također utječe na ishode utjecaja. Da bi došlo do socijalnog utjecaja, potrebno je da primatelj percipira sličnost s izvorom barem na nekoj varijabli (npr. vrijednosti, nacionalna pripadnost, religija i sl.), makar njihova stajališta o toj neposrednoj temi koja je predmet utjecaja nisu do kraja definirana, bez obzira koliko se manjinu smatra stručnom. To je slučaj u ovoj situaciji jer se masa, odnosno većina, lakše identificira s ostalim potrošačima s kojima imaju više sličnosti od stručne manjine koju sačinjavaju Ministarstvo i stožeri (npr. socioekonomski status, razinu obrazovanja i utjecaja). Zaključno, veći uspjeh trebala bi imati manjina koju se doživljava kao dio vlastite grupe nego manjina koju  se doživljava kao dio vanjske grupe. Od manjine koju se kategorizira kao pripadnike vanjske grupe ne očekuje se da ima stavove slične našima, pa se većina ne odlučuje za evaluaciju njihovih ideja, a posljedično se ne uzimaju u obzir ni njihovi  prijedlozi.

Trend kompulzivnog gomilanja i kompulzivne kupovine kao kontekst u kojem se danas živi (kapitalizam) za posljedicu mogu imati situaciju poput zadane. Ovi fenomeni odnose se na potrebu za nabavkom i osiguravanjem materijalnog u situacijama odsutnosti kontrole nad nekim događajem (pandemijom) ili vlastitom ponašanju. Zabrinutost se može manifestirati u obliku ponavljajućih, neugodnih misli ili ideja koje osoba doživljava kao nametnute. Najčešće opsesivne misli jesu razni strahovi poput straha od bolesti, zaraze, nesreće, straha od pogreške (da osoba nije obitelji osigurala sve potrebno u vrijeme krize). Kao odgovor na te opsesivne misli osoba razvija razne kompulzije – ponavljajuće radnje ili psihičke aktivnosti koje osoba izvršava ne bi li umanjila napetost. Osjećaj bespomoćnosti i anksioznosti koji se zbog zabrinutosti posljedično javljaju mogu biti umanjeni ili izbjegnuti ako se uspostavi neki drugi oblik kontrole, u ovom slučaju – opetovanom kupovinom.


O COVIDIOTIMA ILI KOLIKO DANAS JOŠ UVIJEK VJERUJEMO NEPROVJERENIM INFORMACIJAMA

Piše: Andrea Dumančić, studentica 3.godina dvopredmetnoga preddiplomskoga sveučilišnog studija Sociologija i Hrvatski jezik i književnost

 

Kada smo pomislili da je siječanj 2020. mjesec koji traje “predugo”, nismo ni u najgorem snu očekivali da će nam idući mjeseci trajati još duže, razlog je COVID-19. Kako se virus širi kontaktom s oboljelom osobom, nažalost ne može se spriječiti velik broj oboljelih, zbog čega je i došlo do pandemije.

Vrijeme je odmicalo i došli smo do sredine ožujka 2020., kada se građanima Hrvatske, ali i stanovnicama drugih europskih zemalja svakodnevni život počinje mijenjati. Provedene mjere sprečavaju kretanje stanovništva da bi se u što kraćem roku suzbio virus (COVID-19). Nema komunikacije licem u licem, obrazovni sustav iz predavaonica prelazi na online platforme, nema druženja po kafićima i noćnih izlazaka, ograničen je odlazak u trgovine, nema odlazaka iz mjesta u mjesto bez zadovoljavajućeg razloga i propusnice. Zahtijeva se socijalna distanca! Svakodnevno iz sata u sat nove obavijesti, veći broj oboljelih, nove mjere, na stotine građana koji krše propisanu samoizolaciju. Internet ”gori” od informacija, novinari na različitim portalima i televiziji neumorno izvještavaju o novostima, virusu, potresu koji se dogodio u glavnome gradu.

Naravno da je uz takvu situaciju neizbježno ”pobjeći” od pojedinaca koji nisu informirani iz vjerodostojnih izvora te vjeruju komentarima na društvenim mrežama. Zbog takvih pojedinaca na jednom od najpoznatijih online rječnika, čije definicije pišu korisnici, dostupan je novi termin za sve koji krše mjere – covidiot.  Termin označava ljude koji ignoriraju zdrav razum, savjet da se održava socijalna distanca te one koji panično kupuju i gomilaju nepotrebne stvari. Termin se također odnosi na sve one koji pandemiju ne shvaćaju ozbiljno. Jedna od zanimljivijih definicija termina covidiot glasi: “Glupan koji se ne informira iz vjerodostojnog izvora i koji se bavi glupim mjerama opreza poput gomilanja potrepština.” Upravo zbog ove definicije dolazimo do termina lažne vijesti (engl. Fake news). To su vijesti koje nastaju korištenjem dezinformacija putem novina ili društvenih mreža. Nažalost, u vrijeme krize neki imaju potrebu širiti paniku i nepotreban strah kroz lažne vijesti na društvenim mrežama, čime svjesno ili nesvjesno uzrokuju paniku među ljudima, prepirke u komentarima na društvenim člancima itd.

Problem predstavlja činjenica da je informacije na društvenim mrežama nemoguće kontrolirati te da su mnogi korisnici interneta skloniji vjerovati onome što su pročitali na društvenim mrežama nego na službenim stranicama nadležnih institucija i službi. Postavlja se pitanje, jesmo li toliko lijeni potražiti informacije na službenim stranicama ili nas nepovjerenje u institucije potiče da vjerujemo lažnim vijestima? Znanstvenici vjeruju da institucije moraju biti prisutne u javnosti u što većoj mjeri i na vrijeme objavljivati informacije koje su bitne za svakodnevni život građana. U trenutačnoj situaciji s pandemijom virusa COVID-19 tomu i svjedočimo – nadležne institucije oglašavaju se o novostima svakih nekoliko sati! Upravo zato nije jasno zašto netko ima potrebu širiti lažne vijesti?! Naravno, ima onih koji još uvijek vjeruju u “rekla-kazala” i žive po tom principu, pa se možda i u ovoj situaciji time rukovode. Ljudi kao ljudi skloni su prepričavanju, ali i izmišljanju, pa su upravo zbog toga društvene mreže prava platforma za širenje lažnih vijesti, i to u samo nekoliko klikova. Svatko u tom procesu doda nešto svoje i na koncu prvotna informacija mijenja svoje značenje.

Nažalost, lažne vijesti svakodnevna su pojava u cijelome svijetu. Međutim, kada je riječ o hrvatskim institucijama, uočava se da u ovo vrijeme straha, panike i brojnih nejasnoća izazvanih pandemijom koronavirusa u vrlo kratkome roku reagiraju na lažne vijesti i smiruju građane.

I zato – izbjegavajte lažne vijesti i provjeravajte službene stranice nadležnih institucija napose sada, ali i kada jednom prođe “doba korone”!


DOK ISTINA OBUJE CIPELE, LAŽ PROPUTUJE POLA SVIJETA

Pišu: Nadja Lazić, Helena Pušak, Ira Danijela Vulić

 

Fama volant – poučili su nas još stari Latini da se glasine brzo šire, doslovce lete. U skladu s trenutačnom situacijom mnogi većinu vremena provode na društvenim mrežama „ubijajući“ višak slobodnog vremena što je, među ostalim, plodno tlo za kreiranje i širenje različitih lažnih vijesti. Iako danas, možda više nego ikada prije, medijski konzumenti traže točne, provjerene i pravodobne informacije, sve veći broj društvenih medija te virtualna komunikacija pridonose širenju lažnih vijesti, ponovno – više nego ikada prije.

Na samom početku izbijanja pandemije koronavirusa pojavilo se nekoliko informacija koje su uspješno diseminirane putem društvenih medija i aplikacija na pametnim telefonima. Namjera takvih informacija bila je izazvati dodatnu paniku među građanima pa je, ne iz neznanja, nego iz panike, javnost povjerovala lažnoj vijesti. Na samom početku borbe protiv COVID-19 virusa Nacionalni stožer civilne zaštite postavio je vrlo profesionalne kriterije, uspjeli su privući pozornost javnosti i medija te su svojim kredibilitetom i stručnošću zadobili povjerenje domaće, ali i strane javnosti. Važno je napomenuti kako iz Nacionalnog stožera nisu potekle neistinite informacije, a ako su se pogreške i dogodile, bile su brzo ispravljene. Također, ni jednu informaciju koja je došla iz toga izvora mediji za sada nisu morali demantirati! U ovakvu „igru“ uključili su se i svi relevantni mediji te su pratili dnevni ritam rada institucija, a potom informirali građane. Ovo je trenutak da svima njima kažemo „BRAVO“, ali i „Vidiš da se može?!“

Kako smo na početku rekli, glasina leti i danas ju nitko ne može zaustaviti. Na samom početku ove situacije ministar Božinović izjavio je za N1 televiziju kako i ovakvim situacijama ima neodgovornih ljudi koji pokušavaju iskoristiti lažne vijesti da bi širili paniku u društvu te je naglasio da takvo ponašanje spada u kategoriju kaznenoga djela. Nazvavši ih „sijačima panike“, najavio je lov na širitelje lažnih vijesti, a na temelju Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira – izmišljanje ili širenje lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana.

Kako je Republiku Hrvatsku osim pandemije koronavirusa pogodio i potres, kada su brzinom munje puštane lažne informacije o novim, jačim potresima koji su dodatno uznemirili već uplašeno stanovništvo, sam je predsjednik Milanović izrekao povijesnu rečenicu: „Slušajte vijesti nadležnih, a to je prije svega potpredsjednik Vlade i Stožer. Sve ostalo možete zanemariti.”

Možemo se zapitati koji je razlog takvih postupaka, ali potencijalnih objašnjenja je mnogo. Nama je najzanimljiviji rezultat širenja navedne lažne vijesti. Naime, osoba koja je lažno širila objave bit će prekršajno gonjena i morat će odgovarati za svoje postupke. Još jedno zanimljivo pitanje koje se nameće u ovoj situaciji jest – je li nam danas potrebna „virtualna policija”? Tko je u stanju popratiti masovnu količinu lažnih informacija koje se svakodnevno šire internetom? Trebamo li mi kao obični građani prijaviti svaku sumnjivu vijest koju vidimo i što bi to značilo za slobode medija i osobnog izražavanja?

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira potječe još iz 1977. godine, uz neke izmjene. Ako je tako, značilo bi da se njime nitko nije bavio već duže vrijeme. Međutim, danas je takav zakon sve potrebniji, posebno sada kad su ljudi ispunjeni nesigurnošću, strahom za budućnost i opterećeni zdravljem.

Inflaciju lažnih vijesti, dezinformacija, glasina te teorija zavjera Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je „infodemijom“ s obzirom na njihov broj u medijskom prostoru te na društvenim platformama.

Zbog obilja informacija čiju točnost nije uvijek lako provjeriti, prema Vatican newsu čak se i papa Franjo osvrnuo na „lažne vijesti koje uništavaju“ te je podsjetio da u vremenu koje je obilježeno korištenjem riječi kao instrumentom i sredstvom razdiobe komunikacija autentična ako gradi, a ne uništava.

Odluku o kažnjavanju zbog širenja dezinformacija možemo smatrati primjerenom, pogotovo za vrijeme krize koja je nastupila početkom pandemije COVID-19. Upravo ovakve krizne situacije upućuju na potrebu za revizijom napisanih zakona. Ova nas situacija poučava da zakone napisane prije nekoliko desetljeća treba (pre)ispitati na temelju današnjega društvenog konteksta. Potrebno je ispitati je li visina kazne dovoljno visoka/ niska s obzirom na jačinu posljedica koje počinjenje kaznenog djela ima. Na taj način borba protiv širenja lažnih vijesti i dezinformacija bila bi puno efikasnija te bi veći broj građana shvatio ozbiljnost posljedica takva načina dijeljenja informacija sa širom javnosti.

Većini je ljudi zasigurno jasno da širenje lažnih vijesti i dezinformacija može uzrokovati nelagodno stanje. Kao što smo vidjeli u ovom primjeru, optuženoj osobi prijeti neka vrsta kazne, najvjerojatnije ona novčana zbog širenja dezinformacija. Naravno, bilo bi apsolutno suludo za pomisliti da je optužena individua jedina koja širi dezinformacije.

Zaključimo: smatramo da optužena osoba ne bi snosila nikakve pravne posljedice da svijet ne trpi od virusa COVID-19. Nadalje, vjerojatno ju nitko ne bi prijavio policiji zbog iznošenja krivih i netočnih informacija. Važno je, naravno, pogledati trenutno stanje u društvu. S jedne strane vlada golema panika zbog pandemije te ljudi strahuju zbog vlastita zdravlja, a na koncu i egzistencije. U skladu s tim, scenarij u kojem osoba biva optužena za remećenje javnog reda i mira iznošenjem dezinformacija je shvatljiv.

I na kraju – trebali bismo se svi upitati sudjelujemo li i sami u iznošenju lažnih vijesti kada podijelimo neprovjereni članak ili vijest? Jer kako poslovica kaže – „Ako jedna riječ ne pogodi cilj, tisuću riječi gubi smisao.“

Promjena veličine fonta
Kontrast