Na pitanje: „Znamo li što je identitet?“ svi bismo bez mnogo razmišljanja potvrdno odgovorili. No sigurna sam da bi nas pokušaj određenja toga pojma itekako namučio. Identitet se određuje kao ‘skup značajki koje neku osobu čine onom koja jest, osjećaj sebe sama i sklada ličnosti tijekom vremena, ukupnost činjenica na osnovi kojih se tko ili što razlikuje od drugih, osjećaj pripadnosti pokretu, grupi, organizaciji, religiji, naciji te prihvaćanje i isticanje te pripadnosti’ (Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika). U modernome svijetu konstruiranje raznovrsnih identiteta postalo je konstanta, a posljedica je mnogih uloga koje preuzimamo, u društvu koje se i samo neprestano mijenja. Adolescentsko vrijeme posebno je intenzivno kada je riječ o preuzimanju novih društvenih uloga, razvijanju raznolikih identiteta i učenja novih obrazaca ponašanja pod utjecajem škole i obrazovnog sustava, globaliziranoga svijeta te snažnog pritiska vršnjaka.
Cilj je knjige Anite Skelin Horvat O jeziku i identitetima hrvatskih adolescenata istražiti načine na koje se mladi služe jezikom u konstruiranju identiteta, odnosno odgovoriti na pitanje: kako se mladi ljudi koriste jezikom da bi iskazali svoju pripadnost grupi mladih, ali i svoju individualnost. U prvome dijelu knjige razmatraju se teorijski i metodološki pristupi koji su poslužili kao polazna točka samoga istraživanja, a u drugome dijelu predstavlja se provedeno istraživanje te rezultati istraživanja.
Mladi se služe specifičnim jezikom, ne samo slengom, da bi iskazali svoj grupni identitet, ali i da bi u određenim situacijama pokazali da su drugačiji i tako ukazali na svoju posebnost i individualnost. Autorica ističe da postoje jezični obrasci koji se obično upotrebljavaju u određenoj dobi i čak ih se smatra prihvatljivima upravo za tu dob. Ta se pojava naziva dobnim obrascima (engl. age-graded patterns), a mogu uključivati različite jezične elemente poput naprimjer psovanja. Istraživači jezika mladih slažu se da su najuočljivije dobne razlike u rječniku, no osim leksičkih razlika te razlika u načinima obraćanja postoje i druge, teže uočljive, poput razlike u stavovima i idejama o vlastitome jeziku ili varijetetu koji su pak odraz društvene moći te su vezani uz samo društvo. Proučavanje odnosa jezika i dobi/starenja tradicionalno se temelji na dva različita pristupa: dobno specifična upotreba jezika kojom se analizira jezične promjene promatrajući kako se jezik mijenja kroz pojedinčev život i generacijski specifična upotreba jezika koja analizira jezik različitih dobnih skupina u jednoj jezičnoj zajednici. Drugi pristup, navodi autorica, nužno u obzir uzima i jezične promjene u društvu jer govornici teže tomu da održavaju tijekom cijeloga života određene jezične obrasce usvojene u ranoj dobi. Na taj se način razlike među generacijama mogu promatrati i kao primjer jezičnih promjena.
Budući da je tema ove knjige upotreba jezika za iskazivanje identiteta, može se postaviti pitanje što je to što jezik čini posebno prikladnim za iskazivanje identiteta, što utječe na to da se jezik može upotrebljavati kao marker identiteta. Govoreći o jeziku u okvirima sociolingvističke teorije, varijabilnost je ono što se ističe kao jedna od njegovih najznačajnijih osobina. Dakle, varijabilnost jezika nužna je da bi on mogao biti marker identiteta. Autorica pojašnjava da se jezik mijenja ovisno o situaciji, kontekstu, temi o kojoj se govori, sugovornicima s kojima se ulazi u komunikaciju, zatim ovisno o samome govorniku i njegovim individualnim, fizičkim, emocionalnim i drugim osobinama. Upravo je stoga jezik izvrsno sredstvo za prenošenje i iskazivanje identiteta koji je također izrazito promjenljiv, ali i složen, poput samoga jezika.
Istraživanjem koje je provela u Zagrebu i Splitu na 587 ispitanika Anita Skelin Horvat željela je odgovoriti na pitanje: kako se mladi u Hrvatskoj služe jezikom za konstruiranje/iskazivanje identiteta? Na to osnovno pitanje vezala su se i druga: jesu li mladi svjesni različitih jezičnih varijeteta te toga da svaki govornik u različitim situacijama upotrebljava različite jezične varijetete? Kako kontekst u kojemu se odvija interakcija utječe na odabir varijeteta? Služe li se jezikom kako bi istaknuli svoju pripadnost određenoj grupi ili se pak distancirali od neke grupe? Kakve stavove o pojedinim jezičnim elementima imaju mladi?
Istraživanje je pokazalo da mladi u razgovoru s prijateljima i u svoje slobodno vrijeme upotrebljavaju sleng. U formalnim situacijama, u školi za vrijeme nastave, zatim u komunikaciji u raznim ustanovama, s roditeljima i drugim odraslim osobama uglavnom ne upotrebljavaju sleng, već, kako sami ispitanici tvrde, u tim situacijama koriste se standardnim jezikom te vrlo često različitim lokalnim i kolokvijalnim varijetetima. Ti su rezultati slični rezultatima drugih istraživanja jezika mladih, no jedan je rezultat posebno zanimljiv i neočekivan. Naime, pokazalo se da postoji statistički značajna razlika između mladića i djevojaka u upotrebi slenga, točnije djevojke se češće koriste slengom u društvu vršnjaka nego mladići, što je u suprotnosti s rezultatima ranijih istraživanja u kojima je dokazano suprotno.
Ciljevi koje mladi žele postići različitim načinima (raz)govora najčešće su se odnosili na sljedeće: 1. želju da ih se bolje razumije, pa stoga smatraju da moraju promijeniti i prilagoditi svoj način govora kako bi ih i odrasli mogli razumjeti što ne bi bilo moguće ako bi im se obratili na način na koji se obraćaju prijateljima; 2. prilagođavanje s ciljem olakšavanja komunikacije; 3. iskazivanje poštovanja; 4. izbjegavanje posljedica zbog upotrebe određenog (pogrešnog) varijeteta u pogrešnoj situaciji; 5. ostavljanje boljeg dojma o sebi; 6. želju za igrom, odnosno ludička funkcija jezika; 7. nastojanje da govorom pokažu stavove, osjećaje i svoje ideje. Dakle, mladi upotrebljavaju poseban, generacijski jezik u razgovoru s vršnjacima. Taj je jezik obilježen ponajprije vrlo velikom i učestalom upotrebom vulgarizama i psovki, zatim kolokvijalnih i dijalektnih riječi te slengovskih riječi i izraza.
Autorica zaključuje da iako nitko od ispitanika nije eksplicitno naveo da u određenoj komunikacijskoj situaciji gradi neki identitet, niti se to u istraživanju očekivalo, iz većine komentara o tome kako se jezikom služe da bi iskazali pristojnost, ili pak pokazali poštovanje prema drugima te iz mnogih komentara o tome da govore na određeni način da bi stvorili određenu sliku o sebi ili se uklopili u neko društvo ili se pak prilagodili osobi i situaciji, oni zapravo pokazuju upravo to da upotrebom jezika grade svoje individualne ili grupne, zatim dobne, obiteljske, kulturološke ili institucionalne i mnoge druge slojeve identiteta ili, možemo reći, različite identitete. Adolescenti su, pokazalo je istraživanje, itekako svjesni značaja koji ima jezična uporaba te vrlo dobro razumiju na koji se način uz pomoć različitih jezičnih varijanti može iskazati i različit identitet.
Osim s lingvističkog, odnosno sociolingvističkog stajališta, knjiga je zanimljiva i sa stajališta psihologije i didaktike te pruža zanimljiv uvid u kompleksan odnos jezika i identiteta u adolescentskoj dobi.
Ana Mikić Čolić
