Mali knjižnički razgovori

7.7.2020.

Rubrikom Mali knjižnički razgovori u mrežni su se prostor Filozofskoga fakulteta Osijek i njegove Knjižnice smjestila sva ona znanošću i strukom usmjerena druženja i razgovaranja kakva su se trebala održavati u FFOS-ovim prostorijama, kao izravne / žive aktivnosti čiju je provedbu zaustavila pandemijska situacija. Sugovornici su birani tako da pokriju interesna područja koja korespondiraju sa studijima našega fakulteta, tj. da otvore i u kratkoj formi obrade neke (aktualne) teme koje bi mogle biti zanimljive pojedinim studijskim grupama, ali i široj javnosti.


Polako virtualno postaje stvarno, ali nemojte još posve odbaciti muzejske izložbe, jer kada sučelice stojite uz predmet, stvaran, trodimenzionalan, prošlost je daleko bliža, stvarnija, gotovo je možete dodirnuti, omirisati…

Dr. sc. Marina Vinaj – knjižničarska savjetnica. Rođena Osječanka, Filozofski fakultet završila je u Zagrebu gdje je stekla zvanje profesora jugoslavenskih jezika i književnosti. Na istom je fakultetu stekla zvanje diplomiranog bibliotekara 1989. godine. te 2001. obranila magistarsku radnju pod naslovom Građa za bibliografiju osječkih novina 1848.-1945. i stekla akademski stupanj magistra društvenih znanosti – polje informacijskih znanosti. Na istom studiju 2012. godine obranila je doktorski rad Knjižna zbirka Prandau-Normann kao muzeološki fenomen i stekla naziv doktorice znanosti informacijskih i komunikacijskih znanosti, grana muzeologija i knjižničarstvo. Voditeljica je Odjela knjižnice u Muzeju Slavonije koji čuva brojne vrijedne zbirke poput Zbirke Weissmann, Zbirke molitvenika, Zbirke Prandau – Normann i mnoge druge.

Kako to da ste odabrali put muzejske knjižničarke? Postoji li neka zanimljiva priča u vezi s tim odabirom?

Muzej je odabrao mene, kako to obično biva. Nakon, sada već jako davno, završenog studija jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dodiplomskog studija bibliotekarstva na istom fakultetu javila sam se za mjesto knjižničarke u Muzej Slavonije. Moja je želja bila predavati književnost u školi, a bibliotekarstvo sam upisala zato što sam od malena zalazila u našu Gradsku knjižnicu i kod kuće bila okružena knjigama.

Ne, nije mi se svidio Muzej na početku… Posjećivala sam ga i ranije, ali sada, s druge strane, učinio mi se previše tih, sumoran, hladan, čudan… Da, osim knjiga, tisuća i tisuća… Da knjige su krive. Kada sam zavoljela Muzej, kada sam prestala razmišljati o poslu, kada sam shvatila da je posao postao i ostao dio mene, moje obitelji (kojoj, znam to, prečesto idem, hm, na živce sa svojim knjižnično-muzealnim pričama, ali što će sa mnom, prihvaćaju to i spokojno žive u jednoj krasnoj obiteljsko-knjižnično-muzejskoj simbiozi).

Poseban je to svijet, začudan, a uz kulturno-povijesne predmete koje Muzej čuva, marno i brižno u gotovo nemogućim uvjetima, svjedoči raskošnu priču o povijesti Osijeka. Tu su i knjige, i ne samo knjige, već i cjelokupne knjižnice i, dakako, priče o njima.

Možete li izdvojiti najzanimljiviju spomeničku zbirku koju ste obradili u svojoj karijeri? Što se sve saznaje iz posveta zapisanih u knjigama koje ste obrađivali, bilježaka na marginama?

Muzejska knjižnica najveća je muzejska knjižnica u nas, no ono što ju čini posebno vrijednom i zanimljivom njezine su spomeničke zbirke. Riječ je o vrijednoj baštinskoj, ponajviše zavičajnoj knjižničnoj građi, koja baš poput muzejske građe, arheološke, kulturno-povijesne ili pak numizmatičke svjedoči o svojim vlasnicima, stvarateljima, čitateljima. Razotkriva vrijeme u kojem je nastajala, iskazuje svu raskoš bogate opreme, napose zbirka knjiga 16. stoljeća u raskošnim renesansnim uvezima ili pak obiteljske knjižnice valpovačkih vlastelina Prandau-Normann ili pak odvjetnika Hermanna Weissmanna. I uistinu svaka od ovih knjižnih zbirki ili pak pojedini primjerak može biti poticajna istraživačima, može ponuditi priču u posveti, zapisu na margini, zaboravljenom pismu među stranicama…

Možda je posljednji primjer upravo izložba o bogatoj ostavštini odvjetnika Hermanna Weissmanna postavljena u Muzeju Slavonije, gdje je uz kulturno-povijesnu građu izložena i obiteljska knjižnica. I upravo knjižnica toga odvjetnika, ali i njegove supruge Tesse i kćeri Zdenke svjedoči o čitateljskim navikama osječke građanske obitelji prve polovice 20. stoljeća te ujedno progovara o odnosima u obitelji, među prijateljima i poznanicima koji si međusobno daruju knjige. I kada znamo da obitelj nestaje u koncentracijskom logoru, njihovo je obiteljsko naslijeđe Osječanima još dragocjenije.

Puno je takvih priča, koje već duže vrijeme polako razotkrivamo kroz različite izložbene i druge programe.

Svoja ste znanja nesebično prenosili mnogim studentskim generacijama. Nedostaje li Vam nastava? Jeste li nakon toliko godina rada u struci ponosni na ono što ste postigli?

Da, niz godina predavala sam na Filozofskom fakultetu i na Odjelu za kulturologiju. Bilo je to sjajno iskustvo. Uživala sam raditi sa studentima i, vjerujte, nema većeg zadovoljstva nego kada ih vidite u knjižnici i kada si, a tko ne bi, makar malo izmaštam da su ondje možda zbog neke moje priče.

Drago mi je da je muzejska knjižna građa prepoznata kao iznimna ne samo u okvirima našega grada, Hrvatske već i daleko šire kroz različite programe i projekte. Drago mi je da se o baštinskoj knjižnoj građi počelo promišljati drugačije, da je i knjiga postala muzeološki zanimljiva. Ponosna sam na generacije mladih koji marno i vrijedno rade u knjižnicama, koji vole i cijene svoj posao, svjesni potreba za knjigom u ovim bremenitim vremenima.

Drago mi je da sam kroz određena tijela i povjerenstva pri Hrvatskom knjižničnome društvu i Ministarstvu kulture mogla pridonijeti donošenju važnih pravilnika i standarda neophodnih za knjižničarsku struku te da sam bila, i još sam uvijek, u prilici vrednovati doprinos kolega u struci kroz Povjerenstvo za napredovanje.

Kao muzealac pak, jer osjećam se i tako, ponosna sam što sam u prilici surađivati s iznimnim ljudima – arheolozima, povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, etnolozima i otkrivati njihove svjetove.

Dobitnica ste mnogih nagrada. Koja Vam je najdraža?

Ma nema ih baš mnogo… Nagrade su, na čemu sam iznimno ponosna, za naše izložbene projekte, primjerice za izložbu Valpovački vlastelini Prandau-Normann dobila sam nagradu naše Županije i Hrvatskoga muzejskog društva. Draga mi je nagrada Hrvatskog muzejskog društva za izložbu Knjige 16. stoljeća iz riznica Muzeja Slavonije upravo stoga jer su izložbu o starim knjigama nagradili muzealci. Najdraža mi je, dakako, Kukuljevićeva povelja Hrvatskog knjižničnoga društva za cjelokupan doprinos struci. Svojevrsna je to nagrada za životno djelo. Iako, ne osjećam se baš toliko starom.

Prošla godina nam je priredila puno izazova koje su knjižničari, vjerujem, uspješno rješavali, zapravo – to i dalje rade. Uhvatili smo korisnike u online svijetu bogatim izložbama, događanjima, a naši su građani imali priliku biti svakodnevno u virtualnim posjetima. Planirate li uskoro novu izložbu?

Polako virtualno postaje stvarno, ali nemojte još posve odbaciti muzejske izložbe, jer kada sučelice stojite uz predmet – stvaran, trodimenzionalan, prošlost je daleko bliža, stvarnija, gotovo je možete dodirnuti, omirisati… Veselim se stoga novoj izložbi koju planiramo otvoriti, nadamo se, u travnju. Izložba je to koju Muzej Slavonije realizira u suradnji s Glasom Slavonije, a obilježavamo 100 godina od izlaženja Hrvatskoga lista. Nadam se da će naši sugrađani kroz novinske naslove i priču o Osijeku između dva svjetska rata naučiti ponešto o svome gradu. A novine – ta može li išta zamijeniti listanje uz prvu jutarnju kavu portalima brojnim unatoč?!

Razgovor vodila Lana Šuster, voditeljica Knjižnice

                                      (Fotografije ustupila dr. sc. Marina Vinaj)


 

“Radno mjesto ravnatelja Muzeja likovnih umjetnosti je čast.”

Posjetili smo Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku i vodili zanimljiv razgovor s ravnateljem Eduardom Hudolinom, akademskim kiparom, uoči ovogodišnje 16. Noći muzeja. Godinama je radio u Restauratorskom zavodu u Osijeku i vodio važne restauratorske projekte od Osijeka do Iloka, pa i šire. Iz teksta koji slijedi saznajte tko su kipari i kakav odnos imaju s umjetnosti, ali i mnoge anegdote iz životnih situacija jednog umjetnika.

Koliko ste dugo radili u Restauratorskom zavodu? Možete li izdvojiti najzahtjevniji projekt na kojem ste radili, onaj iz kojega baštinite najbogatije iskustvo?

U Restauratorskom zavodu radio sam punih 18. godina. Kada se radi o restauraciji umjetnina, teško je reći što bi se izdvojilo kao najdraže, toliko projekata smo odradili. Ali svakako najkompleksniji zahvat u kojemu sam bio i koji sam radio je Podunavlje. To je projekt koji je obuhvatio Gradski muzej Vukovar, Vučedol, Muzej grada Iloka… Taj je golemi projekt financirala Europska banka za obnovu i razvoj, i jedan je od najvećih projekata koji je Restauratorski zavod odradio. Dvorac Eltz nije jedini koji je obnovljen, ali se najviše spominje.

U tu se obnovu još ubraja 17 različitih objekata u Vukovaru. Dakle, barokni centar Vukovara. U sklopu tog projekta bio sam u ulozi voditelja obnove u ime Zavoda kao investitora. Između ostaloga, u Osijeku sam i osnovao radionicu za kamenu plastiku, ali ovaj projekt je puno širi i obuhvaća sve poslove kao kompleksne cjeline u obnovi jedne zgrade. Projekt je dosta dugo trajao – pet do sedam godina, i uspješno je završen. Te godine mogu s punim pravom nazvati zlatnim godinama Restauratorskog zavoda. Izuzetna ekipa odradila je vrhunski posao. To je široka i kompleksna priča u kojoj se radilo doslovno od jutra do noći. Radno vrijeme nije postojalo, ali u svom tom napornom radu postojao je i užitak. Naravno, o kvaliteti obavljenog rada govore drugi. Izdvojio bih jednu besjedicu, meni dragu, koju je izgovorio tadašnji ministar mr. Božo Biškupić kada se otvarala zbirka Bauer u okviru Gradskog Muzeja Vukovar. Zbirka je naknadno otvorena, kada je posložena u jednu od zgrada Muzeja. Dakle ta jedna rečenica s otvorenja, koju i danas ravnatelji Gradskog muzeja spominju, bila je: “Ružo, evo mi ti sada predajemo jedan od najljepših muzeja Hrvatske. ” Jer uistinu, muzej je sam po sebi i građevina i kulturno blago. Kvalitetni materijali su se koristili u restauraciji tih prostora, ne samo u Vukovaru nego i u Iloku. U tom je razdoblju i naš Arheološki muzej kompletno završen u restauraciji. Jednom smo prilikom pokušali izračunati kvadraturu prostora koje smo restaurirali te smo došli do zaključka da je skoro veličina Manhattana restaurirana u svrhe izložbenih prostora.

Možete li se prisjetiti razdoblja kada ste trebali diplomirati – što je bila tema Vašega diplomskog rada?

Moj se diplomski rad sastojao od forme i rješenja. Radio sam rješenje za jednu fontanu, a nazvao sam ga Kap vode na dlanu. Volio bih kada bi se to realiziralo jednog dana. Najnormalnija stvar je bila da ćemo mi svi nakon diplome ući u svoj atelje i nastaviti raditi što smo radili na fakultetu te uspjet živjeti od toga – jer svi smo bili sigurni u ono što smo naučili.

Po završetku studija želja mi je bila da radim restauraciju, kao alternativa radu u ateljeu, ali nakon diplome zaposlio sam se u školi. Doći do kiparskog ateljea čitava je filozofija, a mogu reći da je to jedan od razloga zašto kipari odustaju od kiparstva. Spomenuo bih našeg poznatog grafičara Hamu Čavraka. On je bio profesor u Ljubljani na Studiju grafike, i poznajemo ga uglavnom kao grafičara. Mnogi su zagrebački grafičari kod njega tiskali svoje radove. Ljudi na njegovim izložbama nisu znali da nije grafičar. Inače je na Akademiji bio dvije godine ispred mene i bio je izvanredan kipar. On je nakon diplomskoga rada upisao kod Augustinčića u Zagrebu majstorsku radionicu. Jedno je vrijeme radio u Augustinčićevu ateljeu poslove restauracije. Nakon izlaska iz ateljea nikada više nije mogao ostvariti uvjete za povratak. S vremenom se vratio crtežu pa samim time i grafici, tako da je on zapravo čitav svoj opus ostvario prema grafici, i po tome je postao poznat, a nikada po skulpturi. Ovaj primjer nije raritet, nego stvarnost. Danas kiparstvo u svom klasičnom smislu ni ne postoji. Klasični kiparski materijali su rijetki, rijetki su kipari koji rade u punom drvetu, kamenu. Naravno, novi mediji i novo vrijeme donosi nove priče. Puno sam djece u razdoblju nastave naučio i otpremio za akademiju, prepoznao sam da u njima leži umjetnik. Likovno djelo u sebi sadrži 98 % napornog rada i 2 % talenta.

Ispričat ću vam jednu anegdotu. Jedan moj prijatelj doveo je svoju djecu u moj atelje. Kada je odlazio primijetio je da mu jedno dijete nedostaje. Okrenuli smo se, a ona je bila tamo, Josipa, kod štafelaja i slagala djeliće gline, čistila sebi prostor, uređivala… I ja sam rekao: “Ostavi je da vidimo što će. Ona će biti jednog dana kiparica!” Ona je danas kiparica i radi tu kod nas u Muzeju likovnih umjetnosti!

Postoji li nadarenost? Je li nadarenost urođena?

Marko Živković rekao je u jednom intervjuu: “Ma znaš, ta nadarenost, to je jako napuhana stvar”. Nije to toliko važno. Puno je ljudi koji imaju neku predispoziciju da postanu umjetnici, a to ne postanu. Sjećam se jednog učenika dok sam predavao u Babinoj Gredi. Njegov rad je bio izložen na natjecanju Dječje grafike u Sloveniji. Ja sam ga prepoznao, pa čak i forsirao da nastavi, međutim on je išao igrati nogomet. Nije pokazivao želju za napredovanjem, čak je i njegova teta bila poznata slikarica. A kada sam ga sreo na kraju rata, rekao mi je da završava glazbu. Znači, potpuno nešto treće, ali mi je ipak priznao da mu je žao što me tada nije poslušao.

Zapravo ste akademski kipar…

Jesam. Znao sam s Danijelom Zecom razgovarati o interakciji kipara i materijala. To je gotovo ljubavnički odnos, a to se danas u suvremenom izražaju gubi, taj ljubavnički odnos. On je gotovo na razini prevare, poseban. Onaj kipar koji radi u drvetu ima poseban odnos prema tom drvetu. Od pripreme do realizacije, puno gledanja, puno “milovanja”, ulaganja. Ako to kipar nema, teško da me može netko uvjeriti da iz toga može izaći slikarsko, umjetničko djelo. Iako prihvaćam nove medije, nove materijale, to ne sporim. No nije stvar u tome. Izuzetno je važna interakcija kipara i materijala. Recimo, Michelangelo je uzeo i kamen i odmah išao raditi iz njega skulpturu. On je radio izravno (ne spominjem ga radi usporedbe veličine umjetnika, nego…), toliko je bio moćan i dobar da je mogao raditi odmah. Rekao je “pa nije to nikakav problem, samo sklonite ono što je višak i nastane skulptura”. To je ta interakcija. Dajete tom materijalu život, novi život, a on ustvari nikada ne dozvoli da u potpunosti napraviš ono što si naumio, uvijek deformira onu prvu ideju, uvijek nešto zadrži svojega… to je taj ljubavnički odnos između kipara i materijala. Ja se nadam da će moj povratak u atelje biti posvećen upravo tome. Da bi vas netko nazvao umjetnikom, moraš dosta toga napraviti, zaslužiti to. Ja dugo nisam stvarao i dugo nisam bio umjetnik.

Koje umjetničko djelo imate u planu izraditi i hoćete li se vratiti stvaranju u ateljeu?

U pripremi su dvije ili tri skulpture. Volio bih se baviti sakralnim temama, ikonama. Sakralne teme su dosta skučen prostor – i onda ako se tu rodi kreacija, onda je to to! Polemizirati o slobodi umjetnika u tijesnom prostoru… mislim da prevelike slobode oduzimaju kreaciju. U ikonama je sve zadano, sve je definirano….

Na polici je Vaš rad? Što predstavlja?

Ovo sam napravio prije pet-šest godina. Naziv ove skulpture je Gledaj kako nas ciljaju. Zanimljivo je kako je nastalo – prema razgovoru s mojim kumom davne 90-e. Rogovi predstavljaju moć, snagu, represiju, a unutra je nišan. Subkultura marakane.

Uspijevate li udovoljiti izazovima ravnatelja Muzeja likovnih umjetnosti?

Mjesto ravnatelja Muzeja likovnih umjetnosti je čast. Nakon svih radnih mjesta na kojima sam bio, ovo mjesto je zaista čast. Meni je prvenstveno atraktivno zbog izgradnje novoga Muzeja likovnih umjetnosti. Iskustva iz obnove Muzeja u Iloku i Vukovaru koristio bi u izgradnji novoga. Pomogla bi u realizaciji projekta. Zapravo bih želio pomoći pri tome. Puno zamki se krije u toj izgradnji i puno briga o kojima se mora voditi računa, a netko tko nema iskustva u tome, teško bi mogao odraditi taj posao. Radim u krasnom okruženju i radim sada posao koji je divan. Iz ovoga je Muzeja otišao Vlastimir Kusik, a mislim da je došao u Muzej likovnih umjetnosti odmah nakon diplomskoga studija. Kada sam došao ovdje, samo sam rekao da ću uspjeti ako sačuvam dignitet ove ustanove kakav je bio prije. Ova ustanova ima veliko značenje u kulturi Hrvatske i ona je čak i po svim svojim obilježjima regionalna, ali je i nacionalna. Ne smijemo zaboraviti da je Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku uvijek imao razumijevanja prema novome. Ovdje su se mnogi od novih autora, a danas su poznati, po prvi put pojavljivali i pronašli svoje mjesto.

Knjižnica Muzeja likovnih umjetnosti i njezina funkcija?

Knjižnica u Muzeju likovnih umjetnosti postoji od šezdesetih godina prošloga stoljeća. Konačno smo sada primili knjižničara koji će to sve posložiti. Izgradnja zbirki knjižnice Muzeja likovnih umjetnosti još uvijek je u nastajanju, ali u ovom sadašnjem prostoru niti ne možemo smjestiti sve nove zbirke. Povremeno Muzej likovnih umjetnosti dobije novu građu, ali ne toliko puno. Možda kada se izgradi nova zgrada budemo imali više mjesta za smještaj većih zbirki koje bi se uklopile u fond knjižnice Muzeja likovnih umjetnosti. Primjerice, nedavno nam je ponuđena jedna Waldingerova zbirka, ali mi smo odlučili da bi možda ipak ta zbirka više pripadala Muzeju Slavonije. Waldinger je samo jedan od autora, a ako bismo svakog autora i njegovu knjižnu zbirku primili u prostore naše knjižnice, tada bismo vrlo brzo prerasli u knjižnicu koja bi preuzela ulogu muzeja, ne u potpunosti, nego na nauštrb primarne zadaće, a to je likovna umjetnost. Zvonko Maković je pripremao ispite u našoj knjižnici.

Možete li našim studentima približiti Noć muzeja koja će se održati 29. siječnja 2021. u virtualnom okruženju?

Dakle, uvijek zadnji petak u siječnju, ove godine petak – Noć muzeja. Gotovo sve što će se događati događat će se u virtualnom svijetu. Radit ćemo cijelu noć, ali može samo 25 ljudi ući u prostore Muzeja. Prošle godine smo imali oko 1200 posjetitelja. Međutim, neće biti manje zanimljivo. To što radimo virtualno nije zato što je 21. stoljeće. Normalno je da se bavimo novim medijima i ja se nadam da ćemo se baviti novim medijima i da ćemo izlagati i na ovakav način i dalje, kada budu normalni uvjeti. Socijalizacija nema previše veze s artom kao takvim, susret s autorom je samo primarna informacija, a tko želi može doći pogledati sutradan, ne jednom, nego dva ili tri puta izložbu. Bit će nekih zanimljivih stvari koje bih volio da se vide, a ne da se priča o njima. Dođite!

 

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice FFOS-a Lana Šuster

 


MICHELANGELO SVOJU UMJETNOST SHVAĆA UTKANU U BOGOSLUŽJE: ONA NIJE „DEKOR“, VEĆ DOGAĐAJ KOJI STALNO OŽIVLJAVA U POGLEDIMA, GESTAMA I MOLITVENIM ČINIMA KOJI SE TU ZBIVAJU

(razgovor s dr. sc. Tomislavom Ćurićem, poslijedoktorandom na FFOS-u, povjesničarom umjetnosti)

Dr. sc. Tomislav Ćurić, povjesničar umjetnosti, zaposlen je na Filozofskome fakultetu Osijek kao poslijedoktorand na Katedri za zajedničke sadržaje te je koordinator za nastavu studija Povijest umjetnosti. Doktorirao je na temi “Dijalog između suvremene umjetnosti i liturgije – polazišta, primjene i perspektive”, a doktorsku je disertaciju izradio pod mentorstvom prof. dr. sc. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, Papinskom liturgijskom institutu „Sv. Anzelmo” i Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu te sumentorstvom izv. prof. dr. sc. Vladimira Rismonda, profesora na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku. Dr. sc. Tomislav Ćurić je inače svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Župnik je Župe bl. Alojzija Stepinca u Slavonskom Brodu, dekan Slavonskobrodskog dekanata, član Nadbiskupijske komisije za gradnje i obnove te voditelj Konzultacijskog ureda za sakralnu umjetnost i arhitekturu.

Kao svećenik i povjesničar umjetnosti svakodnevno nadahnjuje i progovara o dijalogu umjetnosti i liturgije. Upitali smo ga za njegove misli o Sikstinskoj kapeli, a motivirani albumom fotografija Ricardo Di Roma: Capella Sistina. Roma, 37 quadri., <s.a., s.l.>, koji je pristigao u Knjižnicu Filozofskoga fakulteta kao donacija lady Jadranke Njerš Beresford-Peirse, osnivačice zaklade The International Trust for Croatian Monument. U navedenom se albumu kroz 37 preslika umjetničkih djela najslavnijih slikara renesanse predstavlja prostor i pokušava komunicirati ne samo s umjetnosti već i s filozofijom prostora.

 

Iako ste kao povjesničar umjetnosti usmjereni na interdisciplinarni pristup u istraživanju suodnosa suvremene umjetnosti, arhitekture i liturgije, u ovoj nas prilici zanima odnos/veza renesansne umjetnosti i Crkve?

Renesansa je zacijelo jedno od najkreativnijih razdoblja u umjetnosti. Naime, između 14. i 16. stoljeća došlo je do snažnog zamaha u razvoju znanosti, filozofije, književnosti, a posebno arhitekture i likovne umjetnosti. Sama riječ renesansa znači preporod. Radi se poglavito o oživljavanju antike koju se smatralo vrhuncem kulturnih postignuća. Istodobno, renesansni humanisti sve više su se okretali prema čovjeku i njegovu svijetu. Renesansa dovodi do „antropocentrizma“ – u središte dolazi čovjek sa svojom samosviješću i samopouzdanjem. U tom smislu je razumljivo osebujno zanimanje za ljudsko tijelo bilo u medicini, bilo u umjetnosti. Crkva je imala dvojak odnos prema renesansnim kulturnim gibanjima, pružajući otpor u ime čuvanja tradicije. No, u konačnici je ipak prevladavalo prihvaćanje pa je mnoštvo umjetničkih i arhitektonskih djela u razdoblju renesanse unatoč iznimnoj „antropocentričnosti“ ipak bilo teološko. Ambiciozni pape poput Lava X. i Julija II., poznatog po narudžbi Capelle Sistine, posebno su se isticali u promicanju renesansnoga duha. Crkva je dakle prihvatila taj stil i njegovu filozofiju te ga izdašno podupirala sudjelujući i sama u njegovu vedrom, kreativnom duhu.

Kako je prethodno rečeno, povod našeg razgovora je publikacija koja u 37 preslika umjetničkih djela najslavnijih slikara renesanse predstavlja Sikstinsku kapelu. Iako je kapelu oslikavalo više vrhunskih slikara toga vremena, najznačajnija su djela Michelangela Buanarottija. Možete li nam približiti i predočiti način na koji je Michelangelo uspostavio dijalog između arhitekture, slikarstva i crkve?

Sikstinska kapela nosi ime po papi Sikstu IX. koji ju je dao restaurirati između 1475. i 1481. godine. Nekad se zvala i velika kapela, a predstavlja jednu – svakako najvažniju – u nizu papinskih kapela, posebno jer se u njoj obavlja izbor pape. Sama je građevina izrasla iz teološke osnove. Naime, dimenzije Sikstinske kapele odgovaraju dimenzijama Salamonova hrama opisanog u Starom zavjetu. Na gotovo 1100 kvadratnih metara ova je kapela oslikana od istaknutih umjetnika kao što su Sandro Botticelli, Domenico Ghirlandaio, Pietro Perugino, a dva monumentalna djela – freske s biblijskim prizorima na stropu i Posljednji sud – apsolutna su remek djela Michelangela Buonarottija. Osnova Michelangelove umjetnosti nije samo renesansni humanizam koji motri sjaj i bijedu ljudskoga bića i povijesti, nego upravo teologija odnosa Boga i čovjeka koji ima svoju dramatiku i estetiku.

Michelangelova umjetnost na izniman se način približava liturgiji, koja se smatra posadašnjenjem povijesno-spasenjskih djela, jer stavlja gledatelja u okrilje tih istih događaja. Sikstinska kapela u cjelini ostavlja taj doživljaj: da smo i mi sami dionici prikazanih događaja i da se oni na nama događaju. To vrijedi i za Posljednji sud ponad oltara koji tako snažno govori o tome što bi čovjek trebao biti – svet, otkupljen i proslavljen u zajedništvu s Bogom – ali i u što se može survati – u pakao osude i zla. Michelangelo, dakle, svoju umjetnost shvaća utkanu u bogoslužje: ona nije „dekor“, već događaj koji stalno oživljava u pogledima, gestama i molitvenim činima koji se tu zbivaju.

Njemački redatelj Werner Herzog ustvrdio je kako je upravo Michelangelo jedini uspio prikazati ljudski pathos zbog kojeg bolje i dublje razumijemo sami sebe. Možete li prokomentirati tu tvrdnju?

Michelangelo je u svojoj umjetnosti na izniman način prikazao ljudsko tijelo; prikazao ga je na radikalan način, u njegovoj cjelini. A oko prizora tijela na Posljednjem sudu vodile su se oštre rasprave, najprije s kardinalom Carafom, mons. Serninijem i najzad s Blažom iz Cezene, papinskim ceremonijalom, koji su svi redom optuživali Michelangela za nemoral i opscenost. Stvar je otišla tako daleko da je Michelangelo naslikao Blaža kao Minosa, grčkog suca pakla kojemu zmija ujeda spolovilo. Kasnije su spolni organi prikazani na freskama bili prikriveni, a umjetnik koji ih je prekrivao bio je Daniele iz Volterre pogrdno nazvan „majstor gaća“. Nerazumijevanje Michelangelove ideje pathosa čovještva dovelo je dakle do narušavanja njegova djela, a zapravo Michelangelova umjetnost je veličanstvena škola u kojoj se ogleda strepnja i nada, smrtnost i snaga, čovjekov život pred njegovim sudbinskim pitanjima i događajima.

Goethe je rekao da onaj tko nije vidio Sikstinsku kapelu ne može zamisliti koje visine čovjek može dosegnuti. Kako Vi o tome razmišljate?

U Michelangelovoj teološkoj, humanističkoj i umjetničkoj viziji čovjek je uistinu slika Božja. I sam sam, boraveći u Sikstinskoj kapeli, osjetio kako jedna od najpoznatijih fresaka na kojima je prikazano stvaranje čovjeka veoma snažno izražava uzajamnost Boga i čovjeka u gesti ispružene ruke. Čovjekova je veličina u trajnoj protegnutosti prema tom stvaralačkom izvoru svojega bića koji je ujedno polazište za samo čovjekovo stvaralaštvo. Michelangelovi likovi su veliki – no, njihova veličina nije samo stvar mjere, nego i snage. Iz njih izbija čudesna snaga, osobito u pogledima i gestama. Ti likovi su ujedno zemaljski – jer izražavaju svu dramatiku svijeta kojem pripadaju – i nebeski jer su trajno usmjereni na svoju transcendentnu destinaciju. Pred Michelangelovim djelima osjećaji su podijeljeni: s jedne strane se osjećamo malenima i nemoćnima, jer nas ona daleko nadvisuju ne samo u snazi svoje tehničke izvedbe nego i u veličini svoje ideje, a s druge strane osjećamo se oplemenjenima jer je naše poglede i misli ispunila besmrtna ljepota.

Uživajte u riječima dr. Tomislava Ćurića i fotografskoj galeriji ove vrijedne donacije. Vjerujemo da ćete uskoro poželjeti i izbliza pogledati ovu čistu renesansnu idilu na 37 stranica u prostorima čitaonice – čim to prilike budu dopuštale!

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice Lana Šuster

 


SVATKO OD NAS JE MALI UMJETNIK

„…Karikatura može biti sve čime smo okruženi, ona može nastati u bilo kojem trenutku“

(Razgovor s Milom Lončar, osječkom umjetnicom. Ona reciklira, crta, slika, modelira i izrađuje umjetnost.)

U Osijeku je završila Školu primijenjenih umjetnosti, a kreativni rad u različitim medijima i tehnikama oduvijek je dio njezine osobnosti. Mila reciklira tekstil, izrađuje kolaže od različitih materijala, crta, slika, modelira.

Na radnome mjestu u Mit dizajn studiju okružena je kreativcima, što je veliki plus i za njezinu avanturu s karikaturama. Godine 2019., kada je nastala većina izloženih karikatura, postala je članicom Hrvatskog društva karikaturista. Mila je prošle godine održala svoju prvu samostalnu izložbu karikatura, i to u Donjem Mihaljevcu u povodu Dana žena. Poznati karikaturist Damir Novak opisao ju je kao doktoricu za oči, jer svaka karikatura Milinom rukom daje poseban sjaj u očima.

Čast nam je najaviti Miline radove koje ćemo u Knjižnici FFOS-a ciklusno predstavljati tijekom Mjeseca hrvatske knjige, u listopadu ove godine, pod nazivom Razlistaj umjetnost karikature Mile Lončar. Svaki tjedan od 15. listopada do 15. studenoga bit ćemo u prilici upoznati i prepoznati književnike, filozofe, psihologe, slikare i glazbenike na Milinim karikaturama. Tko zna, možda će vas karikature potaknuti da ih povežete s odgovarajućim štivom i posegnete za njim u FFOS-ovoj Knjižnici?!

Razgovor koji slijedi uvod je u ono što ćemo predstaviti u Mjesecu hrvatske knjige. Upoznajte stoga osječku umjetnicu, saznajte što trenutačno priprema u svojoj „radionici“, a saznajte i tko će nam biti sljedeći gost u Malim knjižničkim razgovorima.

Koliko se dugo baviš crtanjem karikatura? Zašto baš karikatura?

Karikature sam počela spontano raditi šarajući papire na poslu 2019. godine. Svaki crtež sam bacila. Crteže koje sam bacala pronalazila sam ujutro na svom stolu. Moja radna kolegica poklonila mi je blok za crtanje jer joj je bilo žao da bacam ono što našaram. I zapravo sam tako i počela. Kad sam se zasitila ploha i linija (crno-bijelo), prešla sam na boju. Kako to kod mene uvijek biva, sklona sam istraživanju i učenju. Iz dana u dan sam napredovala. Kroz godinu dana skupilo se dvjestotinjak karikatura. Održala sam nekoliko izložbi i ušla u HDK (Hrvatsko društvo karikaturista). Zašto? Karikatura je za mene igra linije, sjene, boje i svega sto me okružuje. Volim povezivati i prikazati svoju viziju nekoga. Najveći mi je izazov istaknuti neki detalj zbog kojega će onaj koji promatra reći: Joooj, pa to je taj! Umijeće preuveličavanja. Najveći uspjeh mi je kada zadržim gledatelja na karikaturi – i tu nastaje taj trenutak… on razmišlja!

Na Filozofskom fakultetu u jesen počinje studij Povijesti umjetnosti. Može li povjesničar umjetnosti biti umjetnik, recimo karikaturist?

Svatko od nas je mali umjetnik. Nažalost, ljudi su se zaboravili igrati, zaboravili su istraživati. Žurnost života ostavlja kreativnost po strani i onda ju izgubimo. I najmanje radosti utihnu. Mi koji se i dalje igramo i maštamo i svakodnevno stvaramo u očima drugih ispadamo čudaci. Mislim, umjetnici su uvijek i bili čudaci, zar ne? Mislim da je najljepše provoditi vrijeme u društvu malih neiskvarenih kreativaca, djece. Ma, svatko može biti što god zamisli, nije teško ostvariti ideju, pa čak i postati umjetnik. Bitno je vjerovati u sebe i otvorenog srca krenuti bez straha od mišljenja drugih. Zapravo da… povjesničari umjetnosti mogli bi biti sjajni karikaturisti, slikari, a možda i kuhari ako to uistinu žele i vole.

Možeš li nam opisati proces nastanka jedne karikature? Što te motivira i koja ti je najdraža narudžba?

Karikatura za mene nije samo boja na papiru ili pak linija na papiru. Karikatura može biti sve ono čime smo okruženi. Ona može nastati u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu. Trenutno radim na slikovnici književnice Silvije Šesto Majstorica Nola popravlja tatu. Ona mi je trenutni izazov, igra i radost. Vrlo vjerojatno da će nakon slikovnice izoći i animirani film po istoimenoj slikovnici, što me jako veseli. Ovo je prvi put da radim na takvom projektu i nadam se da će ih biti još te da će i Silvija biti zadovoljna (za sada je :)).

Priča Silvije Šesto je ispred mene, pa je lakše prepoznati kada predmet „vikne“: Ja želim biti Nolina kosa. Sve se događa spontano, kroz igru i bez pritiska, što je jako bitno jer svaka bi sila to sve uništila. No pressure sistem. Jako volim raditi sa Silvijom. U ovom zanimljivom projektu ilustriram dječju slikovnicu kroz reciklažu različitih materijala, stvaram 3D karikaturu. Povezujem se s tekstom i stvaram rečenice lutkama. Oduševljena sam što mogu iskoristiti sve one materijale koje sam dobila od svojih prijatelja. Prijatelji su upoznati s mojim načinom rada pa mi ostavljaju kutije prepune stvarčica (smeća) koje im ne trebaju. Nema mi dražeg nego popeti se na tavan, kopati po tim kutijama i maštati. Tu nastaje moja mala umjetnost. Sam predmet me povuče i klupko se počne odmotavati. Sjeti me na nešto ili nekoga i mašta krene.

Još od prvih linija koje sam povlačila po papiru kao mala djevojčica bilo je jasno da ću biti neka kreativka. Kroz život sam nastavila stvarati crtama, linijama, bojama. Odrasla sam u obitelji umjetnika. Mojoj majci je slikanje po platnima bilo hobi, a otac, sestra i brat su me uvijek ohrabrivali i podupirali moje ideje. Danas sam im neizmjerno zahvalna na tome.

Kreativan rad je spas. Nadam se da će se FFOS-ićima svidjeti karikature! Svih brucošima želim uspješnu akademsku godinu, a novom studiju Povijesti umjetnosti generaciju iz koje će izrasti novi umjetnici.

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice Lana Šuster

 


U SVAKOM UŽIVANJU U DOBROM FILMU POKUŠAVAM PROMISLITI ŠTO MI TO KINO-ISKUSTVO MOŽE PONUDITI ZA MOJ PRAKTIČKI “SVIJET ŽIVOTA”

(razgovor s prof. dr. sc. Marijanom Krivakom, FFOS-ovim profesorom, filozofom, filmskim kritičarom)

“Stvaralaštvo umjetnosti pojavljuje se na čvorištima i rubovima mreža komunikacije. Ona je OTPOR isključenih, poniženih i uvrijeđenih u prostoru korporativne strategije moći upravljanja svijetom kao tržištem. Pitanje o umjetnosti danas je pitanje o smislu života uopće…”

Marijan Krivak diplomirao je, magistirao i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2009. zaposlen je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, gdje je 2018. izabran u znatsveno-nastavno zvanje znanstvenog savjetnika i redovitog profesora na Odsjeku za filozofiju. Bavi se filozofijom politike, filozofijom jezika, postmodernom teorijom, osnovama kritičkoga mišljenja te pisanjem o filmu, videu i medijima. Osim što je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku “redovit” je i kao filmski kritičar. Piše za portal www.filmovi.hr, III. program Hrvatskog radija te filmološki časopis Hrvatski filmski ljetopis. Značajniji su mu tiskani prilozi s tog područja u skorijem razdoblju Suvremenost(i). Postomoderno stanje filozofije (culture) i filma (FFOS, Osijek 2012), te Kino Hrvatska (Durieux, Zagreb 2015.). Posljednja mu pak dva rada uključuju prilog “Zablude jedne kulturalne revolucije. Iskustva jednog filmofila” za Artos – online časopis Umjetničke akademije u Osijeku (8/12018, http://www.uaos.unios.hr/artos/index.php/hr/temat-broja-50-godisnjica-68/krivak-zablude-jedne-kulturalne-revolucije) kao  i tekst “Diskurs (filozofije) jezika kao praksa (konceptualne) umjetnosti”, za zbornik Umjetnost kao ideja. Konceptualne prakse u Hrvatskoj (Mirela Ramljak-Purgar, ur.), projekt Centra za vizualne studije u Zagrebu.

Vaša posljednja knjiga nosi naziv Filozofija otpora (2019) i predstavlja Vas, prema riječima recenzenata, postmodernim misliteljem koji u njoj nudi rezolutan iako donekle melankolično odlučan otpor. Prema čemu je zapravo taj otpor usmjeren? Oslobađa li se filozofijom otpora umjetnost?

Ako još uopće može biti filozofije danas, onda je ona nužno, “Filozofija OTPORA”. Zašto? Otpor ontološki prethodi moći. U tomu će rezolutni biti najvažniji politički filozofi suvremenosti, poput Foucaulta, Deleuzea, Derridaâ, te još živući Jacques Rancière, Alain Badiou i Giorgio Agamben.

OTPOR je usmjeren prema korporativnom kapitalizmu i njegovoj oligarhijskoj vladavini. (Na drugoj razini, potonja se pretvara i u “puzajući fašizam” svuda oko nas. Isti prijeti zagospodariti još rijetkim enklavama slobode u mentalnim prostorima, ali i, doslovno, ulicama kojima kročimo.)

Političke strukture moći, mediji (crkva!), last but not least, Sveučilišta – korporativno su ustrojeni. Jedan bi suvremeni filozof, Konrad Paul Liessmann, OTPOR usredotočio na floskulu “Društvo znanja”, kao ideologem preko kojeg se strukturira upravljanje korpo-kapitalom tzv. “znanja”, a što je, ustvari, tek vježba u kompetenciji i vještinama. Spomenuto, ponajviše ugrožava tzv. “humanistiku”, kao polje otpora preko kojeg kritički pristupamo onome što je još preostalo od “društva” (a nije se pretvorilo u tek “mreže komunikacije”)

I DA… premda moj habitus “postmodernog mislitelja” podosta duguje velikom “melankoliku” 20. stoljeća, Walteru BENJAMINU, on ne smije biti tek teorijski i spekulativan.

Upravo se ovdje otvara prostor za UMJETNOST. Stvaralaštvo umjetnosti pojavljuje se na čvorištima i rubovima mreža komunikacije. Ona je OTPOR isključenih, poniženih i uvrijeđenih u prostoru korporativne strategije moći upravljanja svijetom kao tržištem. Pitanje o umjetnosti danas je pitanje o smislu života uopće. Sjetimo se samo završetka čuvena Benjaminova eseja “Umjetničko djelo u doba tehničke reproduktivnosti” (1936). U borbi protiv fašističke “estetizacije politike” (pogledajte samo slogane nekih stranaka na upravo aktualnim HR-izborima!), potrebna nam je politizacija umjetnosti. UMJETNOST = POLITIKA = FILOZOFIJA (kritička politička filozofija, a to je, pak… tautologija! Jer koji bi uopće bio smisao filozofije koja ne bi kritički, ali i umjetnički pristupala zbilji!?)

Niste samo filozof već i renomirani i nagrađivani filmski kritičar – jednom riječju FILMOZOF. Tko su Vam uzori kao filmozofu? Je li filmozofija meditacija filozofije?

Sintagma “filmozofija” s(p)retni je hrvatski prijevod francuskog termina cinéphilo. Dakle, radi se o svojevrsnoj “ljubavi” (philia) prema filmu. Zašto sam »filmozof«? Zato što u svakom uživanju u dobrom filmu pokušavam promisliti što mi to kino-iskustvo može ponuditi za moj praktički “svijet života” (Lebenswelt). Gore spomenuti Gilles Deleuze – ne tek svojim fil(m)ozofskim djelom već i buntovnom egzistencijom – svojevrsni mi je misaoni smjerokaz. MISLITI = BITI = GLEDATI FILMOVE (pa onda i PISATI O NJIMA!). Sve je ovo “virtualna aktualizacija”, svojevrsno postajanje (devenir) revolucionarnim. Za jednu ne-fašističku egzistenciju! Osim Deleuzea, tu je i Jean-Luc Godard svojim Histoire(s) du Cinema, tj. (Pri)Povijestima filma. Pa onda filozof-filmofil Slavoj Žižek… a od suvremenih redatelja svakako Michael Haneke, Paolo Sorrentino, Aki Kaurismäki, Béla Tarr, te sjajni Rumunji Radu Jude i Cristian Mungiu.

“Meditacija filozofije”? Hmm… zvuči mi to pomalo kao prizivanje duhova. FILMOZOFIJA bi trebala biti radikalan kritički – stvaralačkoj umjetnosti sklon – čin promišljanja re-politiziranog kina danas.

Koji biste film pogledali u društvu Jacquesa Derridae?

Uff… što odgovoriti, a da bude dostojno veličine i važnosti ovog mislioca “pravednosti”? (Nota bene, pravednost jest jedini termin koji Derrida ne želi “dekonstruirati”). Da malo provociram… Volio bih čuti njegov doživljaj sjajnog HR-filma METASTAZE!

Na veliku radost filmofila Vaše se filmske kritike unatrag nekoliko mjeseci mogu čitati i na blogu FFOS-ove Mrežne trgovine. Koje biste filmske naslove nazvali obveznom lektirom intelektualaca humanističko-društvenoga profila, kakvi se obrazuju na našem fakultetu, i zašto?

Da budem neskroman, ja studente već uvelike i već dugo “kvarim” svojim kolegijem “Filozofija filma”, na preddiplomskom studiju filozofije. Svaki je polaznik tamo već prošao “obveznu lektiru”. Osim spomenutog, četiri i po satnog Godardova remek-djela Histoire(s) du Cinema (1988-1997), tu su Wellesov Citizen Kane, De Sicini Kradljivci bicikla, Hitchcockov Psycho, Truffautov Fahrenheit 451…, “kultni-fimovi” poput Kubrickove Space Oddisey: 2001, Scottov Blade Runner, Fincherov The Fight-Club, Jonzeov Her… da spomenem tek neke. A zašto?? Elaboracija “filmozofijske” važnosti svakog spomenutog naslova bila bi beskrajna. Oni su jednostavno, “forma koja misli” (Godard).

I neki od filmova čiji su prikazi objavljeni na FFOS-ovoj Mrežnoj trgovini bili su predmet rasprave prošloga semestra na online forumskoj nastavi kolegija (poput Jokera i Parazita). Čak se pojavila ideja da te naše studentsko-profesorske rasprave objedinimo i objavimo u malenoj knjižici. Da ostavimo naš zajednički FILMOZOFIJSKI TRAG!

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice Lana Šuster


NA MLADIMA SVIJET OSTAJE

(razgovor s Brankom Čegecom, hrvatskim književnikom, nakladnikom, profesorom na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku)

Polažemo nadu u mlade kolege: čeka ih golem posao. Jedino oni mogu biti svjetlo u tunelu zabludjelih kulturnih i kulturoloških klišeja, među kojima danas glavinja izmučena i hladna spodoba kulture ove zemlje.

Branko Čegec, docent na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku., godine 1992. pokrenuo je vlastitu nakladničku kuću Meandar (od 2005. MeandarMedia), a 1998. godine Hrvatske neovisne nakladnike te bio njihov prvi predsjednik. Godine 2002. pokreće Centar za knjigu i Časopis za knjigu – Tema. Od jeseni 2018. radi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Objavio je petnaestak knjiga poezije, kritike, esejistike i proze: Eros-Europa-Arafat (1980), Zapadno-istočni spol (1983), Presvlačenje avangarde (1983), Melankolični ljetopis (1988), Ekrani praznine (1992), Fantom slobode (1994), Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate (s M. Mićanovićem i I. Prtenjačom, 2002), Tamno mjesto (2005), Tri krokodila (sa S. Karuzom i M. Mićanovićem, 2005), Zapisi iz pustog jezika (2011), Pokret otpora (2011), Pun mjesec u Istanbulu (2012), Unatrag – izabrane pjesme (2014), Talačka kriza, Uspon i pad Koševskog brda / Sarajevo za prolaznike. Knjige poezije objavljene su mu na slovenskom, makedonskom (3), slovačkom i francuskom (2) jeziku, a pjesme su mu uvrštene i u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. Autor je ili koautor panorama i antologija suvremene hrvatske književnosti Strast razlike, tamni zvuk praznine (s Miroslavom Mićanovićem, 1995), Poza za proznu situaciju (Poznañ, Poljska, 2005) i Surfacing (s Mariom Suškom, Brownsville, USA, 2014).

Pitali smo Branka Čegeca o promjenama u poslovanju hrvatskih nakladnika za vrijeme pandemije COVID-19. Uspjeli smo dobiti i nekoliko savjeta za buduće FFOS-ove nakladnike. Pročitajte razgovor i saznajte jesu li situacije poput ove s pandemijom koronavirusa za nakladnika izazov ili prisila? Zahvaljujemo na odgovorima za našu rubriku Mali knjižnički razgovori te na ustupljenim autorskim fotografijama nastalima nakon potresa koji je pogodio i nakladničku kuću Meandar.

Kakve su promjene nastupile u poslovanju jednoga nakladnika tijekom razdoblja korone? Što ste ponudili javnosti? Je li Vam “korona” prestavaljala izazov?

Teško bi bilo nazvati izazovom nešto što je neizbježnost, posve atipična vrsta prisile, u kojoj se moramo snalaziti bez oslanjanja na poznate obrasce i mehanizme funkcioniranja. Kada je riječ o životu knjige, mislim da svi znaju kako je cijeli sustav, praktički u svim svojim aspektima, bio totalno paraliziran puna dva mjeseca. Jedino što je donekle živnulo bila je online prodaja, no na ionako mizernom prostoru to ne može imati znatnijeg utjecaja na poslovanje, koje je bilo dodatno opterećeno ograničenjima kretanja, skučenim mogućnostima poštanskih i inih dostavnih službi itd. Posljedice toga vidljive su sada, ali bit će još vidljivije, gotovo sam siguran, u mjesecima koji slijede.

Što smo mi „ponudili“?

Prije svega nastojali smo informirati potencijalne čitatelje o mogućnostima online kupovine, plasirali informacije o novim knjigama i knjigama sa značajnim popustima, oslobodili smo kupce plaćanja poštarine, organizirali smo promotivne video-klipove nekolicine autora u Noći knjige, uspjeli „gostovati na daljinu“ u radijskim i televizijskim programima itd.  Činili smo sve što smo u postojećim okolnostima i unutar naših organizacijskih mogućnosti znali i mogli.

Očekujete li, s obzirom na situaciju, u bližoj budućnosti seriju novih tekstova? Književnost u “doba korone”?

Mnogo je ljudi pisalo različite vrste dnevničko-memoarističkih formi, ponešto tekstova objavljeno je na društvenim mrežama i portalima, no koliko će doista dobre literature ostati nakon nužnog filtriranja sada je zbilja nemoguće procjenjivati. Vjerujem da će dobar dio najkvalitetnijih tekstova ostati kao dokument vremena kakvo nismo poznavali i s kakvim se u svojim životima srećom nismo imali prilike susresti ranije.

Što je s novim brojem časopisa Tema?

Novi broj časopisa Tema već je trebao biti vani, no kako ja u krajnje neprijateljskim uvjetima (najmanja potpora u dosadašnjoj sedamnaestogodišnjoj povijesti časopisa, korona kriza, potres, ograničenja svih mogućih vrsta) radim posve iracionalne poteze i dosta radikalno mijenjam koncepciju, dizajn, sastav uredništva, cijela se priča malo (previše) odužila. Bit ćemo vani, nadam se, početkom lipnja, pa će rezultati tog napora biti izloženi kritičkom oku javnosti. Iako smo cijeli dvobroj isplanirali još početkom godine, ispalo je kao da smo ciljano obradili temu Književnost na društvenim mrežama. Priloge na temu tog fenomena dobili smo od preko trideset suradnika: pisaca, prevoditelja, kritičara…

A sada nešto za naše buduće nakladnike – što studenti informatologije, smjera Nakladništvo mogu očekivati po izlasku na tržište?

Volio bih da ne moram odgovarati na ovo pitanje jer, ne samo zbog aktualne situacija, priča s knjigom već cijeli niz godina potiskuje se u drugi, vjerojatno već i treći plan. Mi smo zemlja bez ozbiljne kulturne politike i volimo se, kada je riječ o prostoru nacionalne kulture razbacivati – osobito državna i lokalne birokracije – praznim frazama kao što su „tržište knjige“, „kulturne industrije“, „razvitak knjižarske mreže“ i slično. Ništa od toga, u pravom značenju termina, ovdje zapravo ne postoji. Ono što je donekle počelo funkcionirati posljednjih je godina temeljito devastirano. Dakle, polažemo nadu u mlade kolege: čeka ih golem posao. Jedino oni mogu biti svjetlo u tunelu zabludjelih kulturnih i kulturoloških klišeja, među kojima danas glavinja izmučena i hladna spodoba kulture ove zemlje.

U Zagrebu se dogodio i potres. Je li možda Prolegomena za moguću enciklopediju pošasti, tekst koji ste nedavno objavili, najava nove knjige?

Ma ne, nije to bila ideja za knjigu. Kako su se na nas stuštile sve moguće pošasti u samo nekoliko dana (pandemija, potres, naglo zahlađenje i prvi snijeg koji je preskočio cijelu zimu, pa neki azijski pijesak, uglavnom posve biblijske situacije), počeo sam bilježiti neke pojmove i pisati kratke komentare. Kasnije sam odlučio napraviti uvod, taj tekst koji se mogli čitati na webu Akademije za umjetnost i kulturu, a bit će objavljen i u novoj Temi. S natuknicama sam zasad stao i ne znam hoću li ih uopće nastaviti, jer su otišle u smjeru koji je počeo izmicati mojoj inicijalnoj ideji. Nemam namjeru forsirati taj tekst, koji i nije bio mišljen kao neka buduća knjiga. Da ne bih ponavljao ono što sam već napisao, tekst je na linku: http://www.uaos.unios.hr/7-svibnja-2020-g/

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice Lana Šuster


NEZAMJENJIVOST „OFFLINE“ DRUŽENJA

(razgovor s psihologinjom Bojanom Bodroža s Filozofskoga fakulteta u Novom Sadu)

U prvu ruku ljudi će pohrliti napolje da se druže i viđaju uživo sa svim ljudima koji su im nedostajali (što nam pokazuje da društvene mreže nisu dovoljna zamena za oflajn druženje).

Bojana Bodroža docentica je na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Novom Sadu. Tijekom svoje profesionalne karijere radila je na Institutu za pedagoška istraživanja u Beogradu, a od 2015. godine zaposlena je na Odsjeku za psihologiju u Novom Sadu, gdje predaje predmete iz područja socijalne psihologije. Područja njezina znanstveno-istraživačkoga interesa su eksperimentalna socijalna psihologija i socijalna kognicija, i to pretežito s obzirom na obrambene reakcije na neuspjeh. Temom ponašanja ljudi na internetu i društvenim mrežama bavi se posljednjih deset godina. U kontekstu toga područja istraživanja zanimaju je psihološke determinante određenih oblika ponašanja na internetu, čimbenici rizika za razvoj maladaptivnih ponašanja na društvenim mrežama i doživaljaj socijalne prihvaćenosti i odbačenosti na društvenim mrežama.

Pitali smo Bojanu o promjenama koje slijede nakon izolacije uzrokovane pandemijom virusa COVID-19, što nas očekuje, koje su pozitivne, a koje negativne strane cjelodnevnoga boravka na društvenim mrežama.

Zahvaljujemo joj što se rado odazvala pozivu da odgovori na nekoliko pitanja za novu rubriku na stranicama FFOS-ove Knjižnice pod nazivom Mali knjižnički razgovori. Možda već na jesen možemo očekivati jedno njezino predavanje za brucoše! Radujemo se!

Nedavno ste na VIII. Znanstveno-stručnom skupu Osnaživanje potencijala za preventivne aktivnosti u zajednici koji se održao na našem fakultetu govorili o korisnosti i rizicima ponašanja na društvenim mrežama. Tada još nitko nije ni pomislio da će razdoblje koje dolazi pojačati već dobro uigranu priču online komunikacije, posebice društvenih mreža. Život se na mreži odvijao 24/7. Online su se pratila kulturna događanja, književne večeri, čitanja… Kakve nas posljedice očekuju? Kako će izgledati povratak među ljude, u fakultetske klupe?

Iako je to teško reći sa apsolutnom sigurnošću, moja je pretpostavka da će povratak u (socijalnu i psihološku, možda ne i ekonomsku) normalu biti prilično brz i jednostavan za većinu. Naš uobičajeni način života (i na društvenim mrežama i van njih) je naš referentni sistem, ono od čega uvek krećemo i šta nam je „normalno“, dok je način života na koji smo bili primorani u vreme pandemije, koji je uključivao samoizolaciju, iskorak iz te normalnosti. Ljudi su vrlo adaptivna bića. Nekada nam neke situacije deluju nepremostivo i mislimo da će adaptacija na njih biti gotovo nemoguća, a onda se u roku od 10-ak dana potpuno sviknemo sa njima i u novoj situaciji „plivamo kao riba u vodi“. Pri tome, imajte na umu da možda nama ova pandemija izgleda kao neka užasna situacija, ali ljudi se naviknu da žive i u značajno težim okolnostima kao što su ratni uslovi i uslovi konstantne neposredne opasnosti – to je mnogo gore od ovoga što se većini nas dešavalo u 2020.

U tom smislu, mislim da ćemo se mi vratiti u normalan način funkcionisanja mnogo brže i lakše nego što mislimo. I već za par meseci ćemo na dane pandemije gledati kao na nešto što je bilo zanimljivo iskustvo i zanimljivo životno doba, ali ne mnogo više od toga. (Iz ove priče moram izuzeti npr. medicinske radnike koji su sigurno prolazili izuzetno težak period ili one koji su usled pandemije izgubili bliske osobe. Dakle, ovo što govorim tiče se prosečnog života prosečnog građanina koji je bio primoran na samoizolaciju u vreme pandemije.)

A kada govorimo o životu na društveni mrežama u prethodnom periodu, one su nam svakako omogućile da socijalnu izolaciju preživimo lakše. Svi smo intenzivno komunicirali, razmenjivali informacije (i dezinformacije), vikendom organizovali „izlaske“ na Zoomu ili drugoj video aplikaciji. Tu se iskustvo u Srbiji (gde smo imali zabranu kretanja) i Hrvatskoj (gde nije bilo takvih prinudnih mera) možda donekle i razlikuju – mi smo verovatno mnogo više bili primorani na ovakvo funkcionisanje.

Koliko je zapravo razdoblje pandemije virusa COVID-19 promijenilo način života mladih ljudi, s obzirom na činjenicu da većina studenata živi u tom svijetu? Ili mislite drukčije?

Ja ne bih rekla da mladi žive u nekom „drugom online svetu“. Taj onlajn svet i oflajn svet su neraskidivo isprepletani i, po meni, za većinu to nisu neki paralelni svetovi. Davno je prošlo vreme kada je internet predstavljao paralelnu realnost. Mislim da je to zastareo koncept i da taj dualitet već dugo ne postoji. Onlajn život i onlajn iskustva su samo produžetak našeg oflajn života.

Prethodni period nas je malo više primorao na onlajn komunikaciju, ali su ljudi sigurno željni i oflajn neposrednih kontakata i jedva čekaju da se uživo vide sa bliskim ljudima. Mislim da nas je prethodni period naučio i da više cenimo oflajn kontakte i da uočimo kako onlajn druženja ne mogu biti ravnopravna i jednakog kvaliteta kao oflajn druženja. Tj da predstavljaju manje optimalnu zamenu koja je bolja nego ništa, ali definitivno nije bolja nego kontakt uživo.

Naravno, ljudi se tu mogu razlikovati: neki su tokom perioda samoizolacije čak i odbijali da se druže onlajn jer im je to bilo besmisleno i isuviše artificijelno. Nasuprot njima su oni koji se dobro osećaju u onlajn kontekstu i ništa im posebno ne fali u video vezama, četovima i beskrajnoj razmeni poruka na društvenim mrežama. U nekim ekstremnim slučajevima zaista može doći do zamene oflajn života onlajn životom – i u normalnim okolnostima, ne samo tokom pandemije. Međutim, takvih osoba ima relativno malo i takav način funkcionisanja možemo možda nazvati suboptimalnim (namerno izbegavam reč patologija, jer je to dosta kompleksna tema).

Koje promjene možemo očekivati nakon skoro tri mjeseca društvene fizičke izolacije?

U prvu ruku ljudi će pohrliti napolje da se druže i viđaju uživo sa svim ljudima koji su im nedostajali (što nam pokazuje da društvene mreže nisu dovoljna zamena za oflajn druženje). Mladi će verovatno imati nezasitu potrebu za drugim ljudima u početku, ali za manje od mesec dana svi će se vratiti u normalu. Ja ne očekujem da će iskustvo samoizolacije kroz koje smo prošli da izmeni način na koji funkcionišemo i razmišljamo u budućnosti.

Ovo možda nije odgovor koji očekujete, ali zaista ne mislim da će se naš svet okrenuti naglavačke posle tri meseca samoizolacije.

Kako preživjeti cjelodnevni angažman pred računalima i mobitelima i kako se suočiti s vanjskim svijetom nakon intenzivnog „online života“? Možete li navesti pozitivne i negativne strane ponašanja u toj izolaciji koja je posve okrenuta društvenim mrežama i online komunikaciji?

Pozitivna strana društvenih mreža i onlajn komunikacije u periodu samoizolacije je ta što su nam pomogle da smanjimo stepen socijalne izolacije i da se osećamo manje usamljeno. Samo pokušajte da zamislite kako bi vam bilo da ste trebali tri meseca da izdržite u samoizolaciji, a da nemate uopšte sredstva komunikacije poput interneta i eventualno čak ni telefona! To bi bilo drastično teže za sve nas! Dakle, mislim da nam je internet veoma olakšao socijalnu izolaciju.

Još jedna korist od interneta i društvenih mreža je bilo informisanje. Mnogi su u prvim nedeljama pandemije, kada smo svi živeli u neizvesnosti nove i nepoznate situacije, posezali prvo za društvenim mrežama da se informišu – pre nego za tradicionalnim medijima! Zvanične, a naročito naučno utemeljene informacije su mnogo lakše stizale do svih nas. Npr u mojoj neposrednoj sredini je bilo vrlo uobičajeno da razmenjujemo čak i naučne radove iz oblasti medicine koji su se ticali korona virusa i COVID-19, iako to nismo nikada pre radili (i nismo medicinski radnici, ali smo se trudili da tumačimo te članke). Tražili smo svoj put ka brzim, proverenim i objektivnim informacijama u moru neproverenih i poluistinitih. Međutim, ovo može biti i odlika krugova u kojima se krećemo.

Negativna strana interneta i društvenih mreža bila je ta što su donele pregršt neproverenih i lažnih informacija, a naročito teorija zavere. Posledice toga su nesagledive i dugotrajno štete celoj zajednici. Ovakve informacije se brzo i lako šire u vreme društvenih kriza, jer postoji opšti doživljaj neizvesnosti, situacija je lično ugrožavajuća. Ljudi su anksiozni i imaju želju za stabilnošću, predvidivošću i žele da dobiju nedvosmislene informacije koje će im razjasniti situaciju, a do njih konstantno dolaze međusobno suprotstavljene i kontradiktorne informacije. U takvim situacijama ljudi, čak i nemajući nameru da to rade, intenzivno dele gomilu neproverenih informacija i time potencijalno ugrožavaju celo društvo. Npr informacij o lekovima za malariju koji navodno ublažavaju simptome COVID-19 koja je dovela do toga da ljudi počnu na svoju ruku da uzimaju lek koji može imati veoma štetne efekte. Tu su bile i druge potencijalno veoma štetne informacije, a naročito su štetne teorije zavere koje ljudi lako usvajaju kada postoji visoko nepoverenje u sistem i institucije. Ovakve ideje se brzo usvajaju i teško iskorenjuju jer ne podležu logici i argumentima. Ljudi koji su im podložni negiraju naučne i druge pouzdane izvore jer izražavaju sumnju u dobre namere svega i svih.

No ja se nadam da će postepeno smirivanje situacije umanjiti strahove, opštu anksioznost i društvenu nesigurnost koja je pogodno tlo za širenje ovakvih informacija. Takođe, drugi ljudi, njihova podrška i blizina su izuzetno važni za naše psihološko blagostanje, te se nadam da će povratak ljudima (uživo, a ne onlajn!) doprineti tome da se osećamo smirenije i da osetimo da postoje ljudi na koje se uvek možemo osloniti i koji su nam izvor podrške.

Razgovor vodila voditeljica Knjižnice FFOS-a Lana Šuster

Promjena veličine fonta
Kontrast