Jeziku je svejedno. A nama?

Jeziku je svejedno. A nama?
9.4.2020.

Prikaz knjige Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić

Jeziku je svejedno, Sandorf, Zagreb, 2019., 394 str.

 

            Jezik ‒ kakav doista postoji ‒ rijetko je jednostavan, binaran, crno-bijel, bez iznimaka, formalno dosljedan i simetričan. Jezik je, kao društvena činjenica, upravo onakav kakvi su i govornici ‒ kompleksan, šaren, raznolik i pun neobičnih oblika, značenja, izraza i praksi.

(Starčević, Kapović, Sarić)

 

Standardni jezik određuje se najčešće kao jedinstveni i općeprihvaćeni, normirani i standardizirani idiom svih pripadnika jezične zajednice na cjelokupnom području. Tijekom cijeloga obrazovnog sustava, pa i kasnije, ponavljamo da se standardni jezik mora neprestano učiti i njegovati, a tome doprinose, ili se to bar tako želi prikazati, u javnokomunikacijskom prostoru vrlo popularni jezični savjeti.

U knjizi Jeziku je svejedno autori Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić kritički analiziraju jezične predrasude i dominantne jezične ideologije koje se jezičnim savjetnicima, emisijama u masovnim medijima, ali i stručnim radovima u području jezičnog planiranja promoviraju kao neutralni, objektivni i znanstveni pogledi na jezična pitanja. S druge strane, uočava se da je broj takvih savjeta obrnuto proporcionalan znanju standardnoga jezika prosječnih govornika, odnosno proporcionalan njihovoj jezičnoj nesigurnosti. Cilj je knjige kritika proširenih stavova prema kojima su nestandardni jezični varijeteti iskvareni i manje vrijedni jezični kodovi, te, napominju autori, tu njihovu kritiku nipošto ne treba poistovjećivati s napadom na standardni varijetet. Već terminološki, odnosno upotrebom izraza standardni varijetet i/ili standardni dijalekt, autori upućuju na to da je i standard samo jedan od mnogih dijalekata nekoga društveno zamišljenog jezika.

Analizu jezičnih pojava autori provode na dvije glavne razine koje ujedno čine dva velika dijela knjige: Preskriptivizam i ideologija standardnog jezika te Anatomija hrvatskog preskriptivizma. Na prvoj razini preskriptivističku građu iz jezičnih savjetnika autori analiziraju s obzirom na rezultate istraživanja u raznim područjima lingvistike kao opisne znanosti, koja je u zadnjih stotinu godina objasnila mnoge jezične pojave prosječnom govorniku ponekad nerazumljive i problematične, nelogične i komunikacijski „opasne“. Na drugoj se razini autori bave analizom raznovrsnih jezičnih ideologija koje se javljaju u stavovima oko pojedinih jezičnih pitanja i pokazuju da su te ideologije upravo to ‒ ideologije i stavovi s kojima se možemo ili ne moramo slagati, koje možemo ili ne moramo prihvatiti, a ne znanstveno nepobitne činjenice koje bi zbog njihove znanstvenosti i objektivnosti trebali prihvatiti svi govornici. Ono s čime se zasigurno možemo složiti jest da bi se svi govornici svojim jezikom trebali moći služiti slobodno i bez straha, svjesni toga da su upravo oni najveći autoritet za živu upotrebu svojega jezika.

Lingvistički gledano, navode autori, svi su glasovi, oblici, konstrukcije i značenja koji se redovito javljaju u jezičnoj praksi neke jezične zajednice pravilni. Ako se neki element u jeziku upotrebljava, automatski je i pravilan u smislu da odražava neko jezično pravilo, neki obrazac upotrebe, te ga govornici znaju interpretirati. Kako je pak jezik u samoj svojoj naravi simboličan i arbitraran, ništa u jeziku ne može biti bolje ili ispravnije u apsolutnom smislu. U pogledu na normiranje autori upućuju na razlikovanje preskripcije od preskriptivizma pri čemu je preskripcija tehnički, iz lingvističke perspektive proizvoljan, društveno i politički uvjetovan postupak normiranja određenog idioma i njegovih oblika i struktura, a u svom se suvremenom obliku javlja i kao uvjet i kao posljedica formiranja nacionalne države. Preskripcija postaje preskriptivizam kada propisivanje načinom i sadržajem, smatraju autori, prelazi razumne granice, te se, umjesto da se govornicima ponude razne jezične opcije za nadregionalno sporazumijevanje, standardni dijalekt prikazuje kao jedini legitiman varijetet, nameću teško ostvarive norme i pretjerano zadire u svaki vid jezične varijantnosti. Ono što treba imati na umu jest činjenica da kritika preskriptivizma nije kritika standarda kao zajedničkog varijeteta nego kritika stava da je jedan varijetet bolji od drugih. „Opravdanje“ za preskripciju, a onda i za preskriptivizam, jest tvrdnja da bi govornici bez normiranog standarda bili osuđeni na nemogućnost komunikacije i izoliranost u svojim lokalnim govorima, no to je, ističu autori, jedan od mitova o jeziku te je takva tvrdnja ‒ netočna. Jesu li jezik i komunikacija doista ugroženi upotrijebimo li glagol koristiti bez čestice se? Stoje li tvrdnje o nejasnoćama, nesporazumima pa čak i nerazumijevanju u komunikaciji ako okrnjimo vezničku skupinu s obzirom na to da? Dakle, ako se u obzir uzme komunikacijski kriterij, što nam se čini potpuno opravdanim jer je osnovna funkcija jezika, sa stajališta bilo kojeg jezičnog varijeteta (pa tako i standardnog), upravo učinkovita komunikacija, tvrdnje o nejasnoćama i nesporazumima u komunikaciji nisu opravdane jer recepcija, odnosno razumijevanje ni u jednom trenutku nije dovedeno u pitanje. Primijeni li se na tumačenje odstupanja od normativnih preporuka kognitivni model gramatičke kompetencije koji kao njezine sastavnice navodi pravila, vještine, ali i gramatičku intuiciju, ta se odstupanja prikazuju u potpuno novom svjetlu. Dakle, s jedne strane jesu pravila, ali s druge je strane komunikacijsko iskustvo koje govorniku s pravom omogućuje „donošenje jezičnih odluka“. U tom kontekstu, kraćenje vezničkih skupina ili glagola, položaj enklitike te sva druga odstupanja od norme mogu se promatrati kao „odluke“ govornika koji na temelju vlastitog komunikacijskog iskustva procjenjuje da navedena odstupanja neće narušiti komunikaciju, odnosno neće dovesti u pitanje razumijevanje iskaza. Pritom promjene nisu nasumične i proizvoljne, nego ih reguliraju jezične zakonitosti kao što je jezična ekonomija te semantički ili stilski kriteriji.

Jedna je od osnovnih spoznaja lingvistike da se svi jezici mijenjaju, a jezične se promjene ne mogu zaustaviti. Neće ih zaustaviti ni standard, ali promjene koje se događaju uvijek se događaju vrlo sporo i postupno, i potrebna bi bila stoljeća, navode autori, da bi došlo do nerazumijevanja među govornicima koji se sada razumiju. Dakle, ništa u jeziku nije nepromjenjivo, a jedini su pravi gospodari jezika njegovi govornici. Norma je (ili bi trebala biti) statično-dinamična pojava koja je, s jedne strane, uvjetovana sustavom, a s druge govorom te tako promatrana pretpostavlja i opće zakonitosti sustava i pojedinačni govorni čin. Najmanje fleksibilna sastavnica u trokutu jezik ‒ govor(nici) ‒ norma je, razumljivo, potonja, a brojna odstupanja od norme kojima svjedočimo svakodnevno dokaz su da se jezik mijenja te da norma mora početi uzimati u obzir i ostale sastavnice spomenutog trokuta, ponajprije govor. Pitanje je hoće li norma i dalje ići u suprotnom smjeru od uporabe, ignorirajući činjenicu da jezik (ali i društvo koje se tim jezikom koristi!) ima svoje zakonitosti neovisne o nastojanjima eksplicitne norme, ili je napokon došlo vrijeme da norma i uzus krenu, ako već ne ‘ruku pod ruku’, a onda barem u istom smjeru. Norma koju govornici ne poštuju te standardolozi kojima je argument „to je u gramatikama od Kašića“ (ako je u gramatikama od Kašića, a govornici ne poštuju pravilo od Kašića, nije li to onda argument da se neka rješenja napuste, a ne forsiraju?) i doveli su do svojevrsne krize standardnoga jezika, i to ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, a kao najlošiji ishod trenutačne situacije govori se (i piše) i o propasti standardnoga jezika (Joop van der Horst, 2016). Na lingvistima dakle nije, kažu autori, da nasilu mijenjaju standardni jezik, nego da pružaju stručnu logističku podršku jezičnoj zajednici, da jezik znanstveno analiziraju i da onda znanstveno razjašnjavaju jezične probleme toj istoj zajednici. To je jedini put za prevladavanje stoljetnog „ideološkog i preskriptivističkog taloga“.

Na koncu, zašto pročitati ovu knjigu? Da bismo se s autorima mogli složiti ili njihove teze opovrgnuti, da bismo kritičkim okom pogledali ono što nam se svakodnevno servira pod krinkom jezične kulture, te najvažnije, da bismo jezik promišljali, da bismo o njemu razgovarali te da bismo ga znanstveno utemeljeno proučavali. Trebamo li, nakon svega, strahovati za (standardni) jezik? Pišući o krizi standardnoga jezika, van der Horst je odgovor na to pitanje sažeo u novom poimanju jezične kulture, a možda i novog standarda koji će morati djelovati u dva smjera. S jedne strane morat će nas zaštititi od jednoobličnosti, a s druge pronaći rješenja za međusobno sporazumijevanje: učinkovita, prihvatljiva i nadahnuta rješenja. S ovom knjigom, prvi su koraci u kroatistici već napravljeni!

 

Ana Mikić Čolić

Promjena veličine fonta
Kontrast