Čitatelju, vrijeme je da se vratiš kući…

Prikaz knjige Maryanne Wolf Čitatelju, vrati se kući, Ljevak, Zagreb, listopad 2019., 282 str.
25.6.2020.

Prikaz knjige Maryanne Wolf Čitatelju, vrati se kući,

Ljevak, Zagreb, listopad 2019., 282 str.

U biblioteci „Popularna znanost“ Naklade Ljevak u listopadu 2019. objavljena je knjiga Maryanne Wolf Čitatelju, vrati se kući. Knjiga je, neuobičajeno, napisana u epistolarnoj formi, ali za to autorica ima dobar razlog. Kako sama tumači, epistolarna je forma ove knjige posljedica dvaju njezinih iskustava ‒ čitateljskog i autorskog. Pisma pozivaju na svojevrsno intelektualno zastajanje tijekom kojega možemo misliti jedni s drugima. U devet pisama autorica poziva na promišljanje o nevjerojatnim činjenicama o čitanju i čitateljskom mozgu. Pisma su također poziv na promišljanje o drugim suptilnim promjenama koje se događaju u digitalnom svijetu i koje su za većinu nas već započele, te da razmislimo o tome jesmo li se, nesvjesno, „odmaknuli od doma koje nam je čitanje nekada predstavljalo“.

Autorica u prvom pismu iznosi činjenicu da ljudi nisu rođeni za čitanje te da je ovladavanje pismenošću jedno od najvažnijih postignuća Homo sapiensa. Riječ je dakle o kulturnom izumu koji postoji tek šest tisuća godina. Povijest čitanja, slikovito opisuje autorica, na bilo kojem „evolucijskom satu“ zauzima tek nešto više vremena od onog „pet do dvanaest“ iz poznate izreke, pa ipak je skup vještina od kojih se čitanje sastoji toliko važan u svojoj sposobnosti mijenjanja našega mozga da upravo on ubrzava razvoj naše vrste i pokreće ga nabolje. Naime, ono što čitamo, kako čitamo i zašto čitamo mijenja način na koji mislimo. Te su promjene prisutne i danas, a njihov je tempo brži nego ikad prije. Usmjerimo li pozornost na specifične promjene do kojih dolazi u aktualnoj evoluciji čitateljskoga mozga i onoga kako će evolucija možda izgledati za samo nekoliko godina, ima jednako toliko razloga za uzbuđenje koliko i za oprez, smatra Wolf. Prijelaz iz kulture zasnovane na pismenosti u digitalnu kulturu znatno se razlikuje od prethodnih prijelaza s jednoga oblika sporazumijevanja na drugi. Za razliku od toga kako je bilo u prošlosti, danas posjedujemo i znanstvene spoznaje i tehnologiju kojima možemo identificirati potencijalne promjene u načinima na koje čitamo ‒ a onda i u načinima na koje mislimo ‒ prije nego što se te promjene u potpunosti ukorijene u populaciji i postanu prihvaćene, bez razumijevanja njihovih posljedica, napominje autorica.

Čitalački čin utjelovljuje se drukčije od svih drugih funkcija čudesne mogućnosti mozga da prekorači vlastite izvorne, genetski programirane sposobnosti, kao što su, naprimjer, vid i/ili jezik. Sklopovlje čitateljskog mozga oblikuje se i razvija pod utjecajem prirodnih i okolišnih čimbenika, uključujući i medij u kojem se ovladava čitanjem i u kojem ga se razvija. Svaki medij u kojem čitamo, ističe autorica, daje prednost nekim spoznajnim procesima u odnosu na druge. Dakle, mladi čitatelj može razviti sve mnogostruke procese dubinskoga čitanja koji su trenutačno utjelovljeni u sasvim razvijenom mozgu iskusnoga čitatelja, no mozak početnika u čitanju isto se tako tijekom svojega razvoja može naći i u situaciji „kratkog spoja“ ili može razviti sasvim nove mreže u drugim sklopovima. Ovisno o tome koji će procesi upravljati oblikovanjem čitateljskih sklopova djece, doći će do dubinskih razlika u tome kako čitamo i kako mislimo.

Život s digitalnim medijima od najranijega djetinjstva nameće sljedeća pitanja: hoće li kombinacija čitanja u digitalnim formatima i svakodnevna uronjenost u brojna digitalna iskustva ‒ od društvenih mreža do virtualnih igara ‒ spriječiti formiranje spoznajnih procesa koji su svi redom dio dubinskoga čitanja, kao što su kritičko mišljenje, osobna refleksija, zamišljanje i empatija? Hoće li mješavina distraktora koji neprestano stimuliraju pozornost djece, kao i stalni pristup mnogim izvorima podataka, mladim čitateljima pružiti manje poticaja za izgradnju vlastitih spremišta znanja i za samostalno kritičko razmišljanje? Drugim riječima, hoće li se sve veće oslanjanje mladih na servere znanja pokazati najvećom prijetnjom mladom mozgu tijekom izgradnje vlastitih temelja znanja, kao i djetetove želje da samostalno misli i zamišlja? S druge strane, možda će se nove tehnologije pokazati kao najbolji, najpotpuniji most prema još sofisticiranijim oblicima kognicije i imaginacije koji će djeci omogućiti da iskorače u nove svjetove znanja koje u ovom trenutku ne možemo ni zamisliti. Navedena pitanja ne mogu se jednostavno svesti na razlike između tiskanog medija i medija utemeljenog na tehnologiji, smatra autorica.

Već smo istaknuli činjenicu da ljudi nemaju genetski nacrt za čitanje, odnosno ne postoji jedan idealni čitateljski sklop, nego mogu postojati različiti čitateljski sklopovi. Za razliku od razvoja jezika, nedostatak nacrta za čitateljsko sklopovlje znači da je njegovo oblikovanje podložno određenoj količini varijabilnosti koja ovisi o čitateljevim specifičnim jezičnim zahtjevima i okolnostima u kojima dolazi do učenja. Pogrešno je dakle, ističe autorica, pretpostaviti da je čitanje ljudima prirodno i da će se odjednom samo pojaviti u svom „punom liku“, poput jezika, kad dijete bude spremno. Ta pretpostavka ima mnoge nepovoljne posljedice za djecu, učitelje i roditelje zato što to nije točno ‒ mora nas se poučiti temeljnim načelima tog „neprirodnog kulturnog izuma“. Za razvoj čitatelja, a ne čitača (!), odnosno za oblikovanje procesa dubinskoga čitanja potrebne su godine. Zato kao društvo moramo biti sigurni da se dovoljno brinemo o razvoju tih procesa od najranije dobi, pogotovo sada, u novom stoljeću u kojem se iz kulture obilježene pismenošću i riječima pomičemo prema kulturi koja se kreće znatno bržim tempom, kulturi digitalnoga, onoj na zaslonu.

Odnos između onoga što čitamo i onoga što znamo iz temelja će se promijeniti preranim i prevelikim oslanjanjem na vanjske izvore znanja. Moramo biti sposobni služiti se vlastitim znanjem kako bismo shvatili novu informaciju i kako bismo ju interpretirali uz pomoć vlastitoga zaključivanja i kritičke analize. Obrisi alternative, upozorava autorica, već su jasni: postat ćemo ljudi izuzetno podložni utjecajima koje će biti sve lakše zavesti ponekad upitnim, a ponekad i netočnim informacijama što ćemo ih pogrešno smatrati znanjem, ili, još gore, neće nas biti briga. Reakcija na takav scenarij nalazi se u uzajamnom odnosu između predznanja i dubinskoga čitanja. Kad čitamo pažljivo, sposobniji smo razlučiti što je točno i što predstavlja nadogradnju onoga što znamo. Bez dovoljnoga će se predznanja ostali procesi dubinskoga čitanja rjeđe koristiti, što će dovesti do situacije u kojoj mnogi ljudi nikad neće izići izvan granica onoga što već znaju. Da bi se znanje razvijalo, moramo neprestano povećavati svoje znanje o svijetu. Ne poslužimo li se „provjerama“ informacija koje nam se svakodnevno serviraju na temelju našeg prethodnog znanja, riskiramo gutanje informacija ni ne pitajući se o njihovoj vjerodostojnosti. Što više znamo, možemo uspostavljati više analogija, a onda se možemo i služiti tim analogijama kako bismo zaključivali, analizirali i procjenjivali svoje dotadašnje pretpostavke. Točno je i obratno, uz ozbiljne implikacije za naše sadašnje i buduće društvo: što manje znamo, to smo manje sposobni uspostavljati analogije, povećavati svoju sposobnost zaključivanja i analitičku snagu, kao i proširivati i primjenjivati svoje opće znanje. Brižljivo oblikovanje kritičkoga mišljenja najbolji je način da se generacijama koje dolaze usade znanja koja će se suprotstaviti površnim informacijama, bilo u tekstu, bilo na zaslonu.

Promišljajući o dubinskom čitanju nameće se još jedno važno pitanje: počinjemo li kao društvo gubiti kvalitetu pozornosti koja nam je potrebna kako bi ostavila vremena glavnim ljudskim sposobnostima od kojih se sastoji i dubinsko čitanje? Odgovor na to pitanje počinje razumijevanjem temeljne napetosti između nekih čovjekovih evolucijskih pretpostavki i suvremene kulture u kojoj živimo. Izvor te napetosti, odnosno sukoba smješta se unutar potrebe naše vrste da konstantno bude svjesna svakog novog podražaja, a to je ono što neki zovu sklonost novome. Ta hiperbudnost usmjerena na okolinu važna je za preživljavanje, no problem je u tome što nas naša suvremena okolina neprestano bombardira novim senzornim podražajima dok mi cjepkamo svoju pozornost na nekoliko digitalnih uređaja tijekom dana (ali i noći). Ta hiperpozornost rezultira visokom razinom stimulacije i niskim pragom dosade.

Autorica se u četvrtom pismu hvata u koštac s još jednim važnim pitanjem ‒ koliko čitamo? ‒ te iznosi zanimljiv podatak da prosječna osoba svakodnevno kroz različite medije i uređaje procesira oko 34 gigabajta, što je ekvivalent od oko 100 000 riječi dnevno. Nažalost, taj je oblik čitanja rijetko kontinuiran, neprekinut i koncentriran; upravo suprotno, prosječna 34 gigabajta koje većina nas dnevno konzumira zapravo su slijed eksplozija aktivnosti koje se skokovito nižu jedna za drugom. Posljedice su tog kognitivnog preopterećenja pojednostavljivanje stvari, ubrzavanje procesiranja informacija, usmjeravanje naše pozornosti na najbrže, najjednostavnije i najlakše informacije što dovodi do toga da neke stvari usput nestanu. Tromom upotrebom naših vlastitih analitičkih sposobnosti, zaključuje autorica, došli smo do kulture u kojoj složene ideje više nisu dominantna valuta, a prosječan se raspon pamćenja mnogih odraslih osoba tijekom protekloga desetljeća, kažu istraživanja, prepolovio. U takvim okolnostima razvili smo „mozak skakavac“, odnosno ponašanje leteće pozornosti i skakanje sa zadatka na zadatak koje našu pozornost neprestano odvlači prema novim podražajima. Kad istovremeno obavljamo više poslova, odnosno kad multitaskamo, i ne znajući ulazimo u krug ovisnosti jer naši centri mozga za procesiranje novih informacija bivaju nagrađeni određenim tvarima zbog procesiranja novosti, a sve na štetu našeg prefrontalnog korteksa koji želi ostati usmjeren na zadatak ‒ tumači autorica. Digitalni mediji povećavaju opseg i tempo vidnih podražaja, a mi, u toj brzini, ne uspijevamo odgovoriti na podražaj. Povežemo li to sa sklopom za dubinsko čitanje, manje vremena za procesiranje i percipiranje znači manje vremena za povezivanje informacija koje pristižu s našim znanjem o svijetu i stoga manju vjerojatnost da će ostali procesi uključeni u dubinsko čitanje biti uopće upotrijebljeni ili, još gore, razvijeni.

Još je Sokrat upozoravao da će njegovi učenici koji se budu oslanjali isključivo na „papirus koji im može odgovoriti na pitanje“ imati samo iluziju, a ne stvarno vlastito znanje te s pravom postavljamo pitanja: hoće li neprestani protok informacija i odvraćanje pozornosti u našoj kulturi izmijeniti ili umanjiti sposobnost pozornosti i pamćenja djece? Hoće li činjenica da je većina odgovora neposredno dostupna online učiniti da starija djeca ulažu manje truda kako bi te stvari sama naučila? Hoće li mladi razviti pasivan odnos prema znanju da će na kraju ostati bez vlastitog dugoročno zapamćenog znanja i sposobnosti povezivanja na temelju analogije i zaključivanja? I na koncu, hoće li takve promjene promijeniti i druge procese uključene u dubinsko čitanje, posebno empatiju, prepoznavanje perspektive drugih, kritičku analizu?

Ne nudeći odgovore na navedena pitanja autorica u zaključku knjige podsjeća da je najvažniji prilog izuma pisanog jezika demokratski temelj kritičkog zaključivanja, promišljanja i razvoja sposobnosti promišljanja. To je temelj kolektivne svijesti. Želimo li i u 21. stoljeću sačuvati vitalnu kolektivnu svijest, moramo osigurati da svi pripadnici našeg društva budu sposobni čitati i misliti dobro i dubinski. Ne obrazujemo li djecu da informacije procesiraju aktivno i promišljeno, kritički i mudro, prateći što se pojavljuje u raznim medijima, bit će to neuspjeh cijeloga društva. I zato je krajnje vrijeme da se mi ‒ čitatelji ‒ vratimo čitanju ‒ kući koju nam je ono nekada predstavljalo.

 

Ana Mikić Čolić

Promjena veličine fonta
Kontrast