Knjiga Sanje Runtić naslova Vrijeme buđenja: (De)konstrukcija ženskog subjektiviteta u američkoj fikcionalnoj prozi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sastoji se od sljedećih poglavlja:
Uvod, I. Feminizam i žensko pismo, II. Kulturno-politička previranja i položaj žene u američkom društvu krajem 19. stoljeća, III. Neke žanrovske i književno-povijesne razdjelnice američkih ženskih romana na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (potpoglavlja: Popularni sentimentalni obiteljski romani i romani potrage, Interiorizacija i feminizacija romana potrage i Realizam i naturalizam), IV. The Awakening (1899.) Kate Chopin, V. Sister Carrie (1900.) Theodorea Dreisera, VI. The House of Mirth (1905.) Edith Wharton, VII. My Antonia (1918.) Wille Cather, Zaključak i Citirana literatura (103 bibliografske jedinice).
U prvom poglavlju autorica izdvaja povijesno-feministički i kulturološki pristup kao svoja metodološka polazišta te ističe da je potreba revizionističkog čitanja američke fikcionalne proze s kraja 19. stoljeća u skladu s osnovnim postavkama povijesno-feminističkog pravca prema kojemu je u navedenom razdoblju upravo proza, kao diskurzivna praksa koja odražava dominantne društvene tokove, kulturu i politička pitanja, bila važno sredstvo kojim je dominantni ideološki aparat stvarao i umnažao mitove, definirajući ženin subjektivitet i njezin marginalizirani položaj. Glavni je cilj prevrednovanja tradicionalnog književnog kanona za suvremene feminističke kritičare, prema autorici, raskrinkavanje patrijarhalne ideologije koja je kroz povijest djelovala po sistemu binarnih opreka, suprotstavljajući muškarca kao nositelja diskursa i ženu kao njegovu nadopunu, njegovo Drugo. Pored strategija feminističkog pristupa tekstovima iz 19. stoljeća koje u svojim studijama Madwoman in the Attic i No Man’s Land predlažu Sandra Gilbert i Susan Gubar, kao jedan od interpretativnih modela suvremene feminističke kritike autorica izdvaja i pristup Catherine Belsey istaknut u studiji Constructing the Subject Deconstructing the Text koji upućuje na nestabilnost ženskog subjektiviteta kao posljedicu kontradikcije između ženinih individualnih potreba i društveno-nametnutih uloga te ističe da je analizom književnih tekstova iz prošlosti moguće razotkriti takav ambivalentan položaj i patrijarhalne binarne modele koji mu pridonose. Kao jedno od metodoloških uporišta u knjizi izdvaja se i feministička primjena teorijskih postavki Mihaila Bahtina koju u svojoj raspravi Feminist Dialogics: A Theory of Failed Community predlaže Dale Bauer. I Bauer, poput Belsey, zastupa stav da značenje nikada nije fiksno dodijeljeno tekstu, nego da je ono proizvod odnosa između teksta, društvene formacije i čitatelja, ističući kako je subverzivan odnos nekih tekstova iz prošlosti prema tada dominantnim društvenim ideologijama izražen upravo kroz njihovu heteroglosiju i dijalogičnost.
U drugom poglavlju autorica analizira dva ideološka diskursa prisutna u američkom društvu s kraja 19. st. – ideologiju Drugog i ideologiju odvojenih sfera. Oba ideološka modela nastala su kao rezultat velikih promjena u američkom društvu potaknutih industrijalizacijom, urbanizacijom te nastankom masovne kulture. Autorica ističe kako je princip binarnih opreka, koje je dominantna ideologija koristila kako bi marginalizirala radničku i useljeničku grupaciju, istovjetan strategijama podčinjavanja koje su analizom ženinog položaja u povijesti uočile feminističke kritičarke Hélène Cixous, Luce Irigaray, Elaine Showalter i Shoshana Felman. Slično radnicima i useljenicima, i žene su često smatrane neartikuliranima, a njihovom ponašanju nerijetko su se pripisivala obilježja histerije i ludila te nemogućnosti razumske kontrole osjećaja i unutarnjih poriva. Iako je industrijalizacija donekle otvorila mogućnosti ženskog samostalnog rada, pod izlikom opće društvene važnosti doma kao mjesta bijega od okrutne stvarnosti industrijskog društva, ideologija odvojenih sfera promicala je pak uvjerenje da javna sfera tržišta i rada pripada isključivo muškarcu te da ženin pokušaj ulaska u tu sferu djelovanja ne šteti samo obitelji i društvu nego i narušava njezinu ženskost i ženstvenost. Postojanje navedenih ideoloških binarnih modela u književnom prikazu žene na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ističe autorica, otkriva činjenicu da su mogućnosti žene tog doba, usprkos njezinoj prividnoj emancipaciji, bile u velikoj mjeri ograničene tradicionalnim predodžbama i definicijama ženskosti. Ideologija koja je opstruirala ženin ulazak u javnu sferu postala je glavnim oblikom inferiorizacije američkih žena u narednih nekoliko desetljeća i jednim od osnovnih razloga zašto je proces ženine profesionalizacije tekao izuzetno sporo te zašto se masovan ulazak američkih žena u javnu sferu zbio tek za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Treće poglavlje analizira jednu od manifestacija ideologije odvojenih sfera – kult veličanja obiteljskog života – koji je svoj utjecaj iskazao kako kroz obrazovni sustav tako i ulaskom u prozu. Prikazujući ženu kao obiteljskog anđela, koji kroz svoju vezanost za kućni svijet, samoodricanje u korist drugih, osjećaj za red i moralne principe jamči stabilnost obitelji i čitavog društva, tzv. sentimentalni obiteljski roman promicao je idiličnu sliku žene kao čuvarice obiteljskih odnosa i veličao tradicionalnu podjelu obiteljskih uloga. Autorica pritom ukazuje na ironiju i kontradikciju ženinog položaja koju je isticao utopijski karakter sentimentalne proze, preuveličavajući ženinu ulogu u obitelji, iako je u stvarnosti odgovornost žene srednje klase za vođenje domaćinstva bivala sve manja. Nadalje tvrdi kako se otpor kojim je patrijarhalna ideologija reagirala na promjene položaja žene u odnosu na društvenu stvarnost manifestirao ne samo kroz stereotip ženskosti koji su promicali sentimentalni romani nego i kroz stereotip muškosti koji je utjelovio junak s Divljeg zapada te otkriva da su, kroz isticanje junakove odvažnosti i snalažljivosti u vanjskom svijetu, i tzv. western-romani, namijenjeni muškoj publici, također promicali ideologiju odvojenih sfera. Za razliku od tih žanrova, žanr romana potrage (izv. quest romance), ističe autorica, sadrži u sebi elemente kritike društvenih struktura, protestantskog morala i rodnih uloga s kraja 19. stoljeća. Slijedom postavki Josepha Boonea (Male Independence and the American Quest Genre: Hidden Sexual Politics in the All-Male Worlds of Melville, Twain and London) i Dane A. Heller (The Feminization of Quest-Romance: Radical Departures), autorica ukazuje na društveno-kritički potencijal i revolucionarnost romana potrage, što opovrgava neke od tradicionalnih tumačenja ovoga žanra, poput onoga Northopa Fryea. Autorica slijedi tumačenje Dane Heller koja upućuje na odsustvo žena u tradicionalnoj teoriji mita Northropa Fryea te drži kako je, unatoč činjenici da su društveno-povijesni uvjeti za prikaz neovisnih aktivnih ženskih likova sazreli tek pedesetih godina 20. stoljeća, reinterpretacijom nekih književnih prikaza žene s kraja 19. stoljeća moguće razotkriti začetke stvaranja modernih ženskih likova. U trećem potpoglavlju trećeg poglavlja autorica razmatra stilske formacije realizma i naturalizma u svjetlu suvremenih postmodernistički orijentiranih književno-povijesnih pristupa June Howard (Form and History in American Literary Naturalism) i Amy Kaplan (The Social Construction of American Realism) koji naglašavaju aktivan, pa i kritičan odnos američkih realista i naturalista prema uvjetima života s kraja 19. stoljeća i tada prisutnim ideologijama, kao i to da su tradicionalni kritičari, posebice oni koji su djelovali za vrijeme Hladnog rata, tu činjenicu ignorirali i negirali.
Poglavlja IV–VII donose detaljnu analizu romana The Awakening (1899.) Kate Chopin, Sister Carrie (1900.) Theodorea Dreisera, The House of Mirth (1905.) Edith Wharton i My Antonia (1918.) Wille Cather. Autorica ističe kako su navedeni romani ne samo reprezentativni za analizu ideoloških modela subjektiviteta s kraja 19. stoljeća nego i osobito prijemljivi za suvremena povijesno-feministička čitanja zbog toga što zahvaćaju brojne fenomene društvene stvarnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, posebice one koji su izmakli pozornosti tradicionalnih književno-kritičkih strategija, a tiču se položaja i statusa žene. Feministički potencijal ovih romana, ističe autorica, vidljiv je ponajprije kroz njihov kritički odnos spram patrijarhalnih ideoloških modela. Upravo kroz prikaz naglih društvenih promjena, kao što su industrijalizacija, urbanizacija, migracije, raslojavanje društva, rast populacije te nastanak masovne kulture i potrošačkog društva, autori ovih romana oslikali su dinamičnost i nezaustavljivost društvenih kretanja te naglasili statičnost i reakcionarnost ideologije Drugog i ideologije odvojenih sfera, kao i njihovu nekompatibilnost s novonastalim diskursima potrošnje i tržišta. Time su u svoj tekst utkali kontradikcije i nedostatke, ali i naglasili nestabilan položaj na razmeđu tradicionalnog i novog, koji su na prijelazu stoljeća zauzimale žene svih društvenih slojeva, od radnica i useljenica do aristokratskih žena. Višeglasje, kao tekstualni putokaz k takovom položaju žene na prijelazu stoljeća, istaknuto je kroz sukob ideoloških i novih kulturnih jezika, ali i kroz ambivalentnost samih junakinja te nesklad između njihovog doživljaja sebe samih i stvarnih mogućnosti koje im nudi njihovo patrijarhalno okruženje, tvrdi autorica. S druge strane, heteroglosiju signalizira i odmak navedenih romana od konvencija popularne „ženske“ proze 19. stoljeća. Svi ti romani vrše subverziju konvencija sentimentalnog obiteljskog romana. Na udaru su se posebno našli diskurs veličanja braka i obiteljskog života te kult ženinog samoodricanja i podložnosti. Štoviše, u mnogima od tih romana ženski je lik podvrgnut tradicionalnim tehnikama prikaza muških likova, ističe autorica. Uz pomoć elemenata tipično muške karakterizacije, kakvu nalazimo u romanu potrage, naglašeno je ne samo spoznajno sazrijevanje glavnih junakinja nego i njihov aktivan odnos prema svom društvenom položaju i poslanju. Junakinje ovih djela svjedoče da žena s kraja 19. stoljeća nije bila pasivan promatrač promjena svoga vremena; naprotiv, njihova potreba za „bijegom“ i samostalnošću otkriva svijest o novim oblicima identiteta koji se za ženu otvaraju kroz promijenjene povijesne mogućnosti, zaključuje Runtić. Poniranjem u zabranjene dubine samospoznaje te isticanjem vlastitih vrijednosti i posebitosti, bilo kroz nerazumijevanje ili namjerno nepoštivanje društvenih konvencija, te junakinje smjelo suprotstavljaju svoj glas patrijarhalnom mitu i prijete razaranjem binarne logike. Premda ne uspijevaju u potpunosti napustiti svoj položaj Drugog jer, zbog potrebe za redefiniranjem vlastitog identiteta, u konačnici trpe usamljenost, neshvaćenost ili odbačenost, one nagovješćuju proces emotivnog i intelektualnog osvješćivanja američke žene s prijelaza stoljeća. Autorica naposljetku ističe kako se polifona struktura analiziranih romana očituje i kroz razbijanje realističko-naturalističkog žanrovskog okvira, dominantnog u američkoj prozi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te zaključuje kako su zbog svog udaljavanja od uvriježenih oblika poimanja i prikazivanja ženskog subjektiviteta, kao i napuštanja tradicionalnih pripovjednih strategija u smjeru nadolazećih konvencija modernizma, ti romani u pravom smislu otvorili put kulturnom dijalogu nove epohe. O književnom su stvaralaštvu analiziranih autorica i autora dosad u Hrvatskoj pisali jedino Ivana Kardum Goleš (članak „Rodna perspektiva u romanu Edith Wharton Doba nevinosti“ objavljen u Zborniku radova Veleučilišta u Šibeniku 2011.), Marijana Javornik Čubrić (magistarski rad Edith Wharton i njezine junakinje 2006.) i autorica knjige (članak „Polifonijski odjeci Dreiserove Sister Carrie“ objavljen u Književnoj smotri 2002. te „The Awakening‘s Awakening: Routes toward American Female Literary Tradition” objavljen u zborniku The First Twenty-Five Years of English Studies in Osijek 2002.). Knjiga Sanje Runtić prva je cjelovita nacionalna studija o (de)konstrukciji ženskog subjektiviteta u djelima Kate Chopin, Edith Wharton, Wille Cather i Theodora Dreisera te predstavlja inovativan doprinos nacionalnoj znanosti o književnosti. Budući da je književno stvaralaštvo navedenih autorica i autora neizostavan dio nastave anglistike na preddiplomskoj, diplomskoj i doktorskoj razini na hrvatskim sveučilištima, već je duže vrijeme postojala potreba za ovakvom studijom, što ovu knjigu svrstava i u obveznu udžbeničku literaturu na anglističkim kolegijima.
Budući da do sada nije objavljena ni jedna sustavna studija o (de)konstrukciji ženskog subjektiviteta u djelima Kate Chopin, Edith Wharton, Wille Cather i Theodora Dresiera na hrvatskom jeziku na području Republike Hrvatske te ne postoji sistematizirani prikaz njihovih djela u hrvatskoj udžbeničkoj literaturi, knjiga Sanje Runtić predstavlja originalni doprinos ne samo anglističkoj udžbeničkoj građi nego i hrvatskoj znanosti o književnosti. Kao pionirska studija, zasigurno će olakšati praćenje nastave na preddiplomskim, diplomskim i poslijediplomskim kolegijima te doprinijeti boljem razumijevanju književnog stvaralaštva analiziranih autora na hrvatskim sveučilištima, ali i u hrvatskoj književnoj kritici.
Knjiga izv. prof. dr. sc. Sanje Runtić Vrijeme buđenja: (De)konstrukcija ženskog subjektiviteta u američkoj fikcionalnoj prozi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće rezultat je opsežnih višegodišnjih znanstvenih istraživanja i predstavlja prvu takvu studiju u Hrvatskoj i u regionalnome okruženju. Uz obimnu bibliografiju, koja zahvaća raznovrstan teorijski okvir, knjiga se ističe visokim stupnjem izvornosti u pristupu, obradi i analizi prezentirane građe te predstavlja iznimno vrijedan doprinos nacionalnoj anglističkoj filologiji i humanističkim znanostima.
izv. prof. dr. sc. Biljana Oklopčić
