Knjiga Književnimi radnjami za Crkvu i Domovinu – O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893. (Matica hrvatska, Zagreb 2020.) Vere Blažević Krezić obaseže 578 stranica, ima tri poglavlja, Zaključak i dodatke uobičajene u filološkoj aparaturi (Sažetak na engleskom, Bibliografija – izvori i literatura – Popis kratica, Popis slika i tablica, Kazalo imena, Bilješka o autorici, Prilozi).
Prvo se poglavlje zove Parčićev Misal očima vanjske i unutarnje povijesti pri čemu se termini „vanjski“ i „unutarnji“ odnose na hrvatsku jezičnu povijest, a poglavlje je posvećeno Glagoljaštvu i hrvatskoj Cyrillomethodiani u kontekstu obnove crkvenoslavenskih liturgijskih knjiga u XIX. stoljeću s osobitim obzirom na modernije pristupe srednjovjekovnim hrvatskim glagoljičnim tekstovima i na udio ukupne glagoljaške kulture u liberalno–demokratskim i nacionalnim pokretima modernih nacija. Parčićev glagoljični Misal iz 1893. „veliki trijumf slavenske filologije“ (V. Jagić) u središtu je autoričina zanimanja, ne u smislu njegove jezične obrade (koja će uslijediti u trećem poglavlju), nego u smislu prikaza polemika koje su se vodile o tome kojim ga pismom i kojim jezikom treba objaviti i o njegovoj recepciji do naših dana.
Drugo poglavlje Novocrkvenoslavenski jezični tipovi i razvojna razdoblja govori o procesu tzv. isočnoslavenizacije (u starijoj terminologiji : rusifikacije) hrvatskoglagoljskih tekstova. Taj je proces uvjetovan nastojanjem Katoličke crkve da za sve katolike Slavene oblikuje jedan slavenski liturgijski jezik. Posljedica je bila unošenje znatnoga broja jezičnih elemenata koji su pripadali istočnoslavenskom crkvenoslavenskom jeziku u hrvatskoglagoljske tekstove (poslom su u Rimu rukovodili ukrajinski unijati u 17. i 18. st.) pa se Parčićev Misal drži obnovom hrvatske inačice staroslavenskoga, a ta obnova, međutim, nije mogla posve izbjeći istočnoslavenske jezične osobitosti. Poglavlje nudi temeljne obavijesti o djelovanju R. Levakovića, I. Paštrića, M. Karamana i M. Sovića te se autorica u njemu osvrće na pisanje suvremenih nam filologa (ne samo hrvatskih) o njihovoj djelatnosti. Nakon toga opisuje se početak hrvatske novocrkvenoslavenske obnove prije pojave Parčićeva Misala., prije svega izvanjezične okolnosti koje su uvjetovale potrebu za oblikovanjem pomoćnih priručnika iz crkvenoslavenskoga jezika te se Parčićeva koncepcija (osobito vidljiva u Malom azbukvaru i nedovršenoj staroslavenskoj gramatici) uspoređuje s onodobnim europskim i hrvatskim gramatikama, ne samo onima staroslavenskoga jezika. Autorica oprimjeruje svoju tvrdnju da je Parčićeva jezična koncepcija eklektička i da će takva dominirati u njegovu uređivanju liturgijskih crkvenoslavenskih knjiga.
Treće poglavlje Iz jezika Misala i o jezičnoj koncepciji D. A. Parčića najopsežnije je poglavlje u tekstu i po ponuđenim rezultatima, posebno po novim spoznajama, najvažniji dio rada. U njemu su analizirane, a zatim sintetizirane grafetičke, grafemičke, morfološke, sintaktičke i leksičke osobitosti Parčićeva Misala. U Parčićevim se postupcima vidi i oslonjenost na rješenja iz glagoljičnih hrvatskih protestantskih tekstova i na izdanja u istočnim novocrkvenoslavenskim liturgijskim izdanjima pa se tako potvrđuje načelo funkcionalnosti (u ovom slučaju – razumljivosti). No jasno se uočava i artificijelnost norme koju uspostavlja Parčić, što je autorica odlično demonstrirala na uporabi jerova (najčešće, u osnovi, u njihovoj grafetičkoj dimenziji, jer ona ne korespondira s jezičnim postavom, odnosno s fonemskim izrazom), ali i na drugim osobitostima. Morfološka analiza pokazuje veliku usklađenost s Assemanovim evangelistarom, dakle usklađenost s jednim kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstom, što znači da je riječ ne samo o visokom stupnju konzervativnosti, nego i o provođenju svojevrsne (u smislu odanosti izvorima) hiperkorektnosti. Na samom se jezičnom materijalu potvrđuje eklektičnost Parčićevih postupaka u odabiranju rješenja, eklektičnost koja se mogla pretpostaviti iz analize njegove jezikoslovne lektire i njegovih ranijih radova.
Knjiga Vere Blažević Krezić Književnimi radnjami za Crkvu i Domovinu – O novocrkvenoslavenskome jeziku Parčićeva misala iz 1893. vrijedan je filološki rad s osobito važnim kulturološkim implikacijama. Osim što je vrlo podrobno i kompetentno opisala jezik Misala kojim se htjelo potkraj XIX. st. oživjeti hrvatsku crkvenoslavensku tradiciju, ona je rezultate svojega istraživanja postavila u pripadajuće višestruke društvene i filološke kontekste obogaćujući pritom i naše spoznaje o cjelini hrvatskoglagoljske tradicije, posebice o istočnoslaveniziranim hrvatskim glagoljičnim tekstovima i o novom hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Parčić gradi u kontinuitetu i u izboru prednost daje jeziku klasičnih crkvenoslavenskih tekstova hrvatske redakcije, s čvrstim osloncem u pravilima klasičnoga staroslavenskoga jezika.
Autorica je napisala vrlo vrijedan rad, potrudila se da svoje spoznaje uobliči tako da, ne žrtvujući nikad znanstvenu istinu, čitateljima različite naobrazbe učini tekst prihvatljivim. Odradila je jedan veliki dug hrvatske filologije na doličan način zbog čega je njezina knjiga jedan od lijepih uzleta hrvatske filologije.
akademik Stjepan Damjanović
