Opis
Nakon eskalacije ratnih razaranja na području Osijeka, strani novinari pokazali su velik interes za zbivanja na tom svekupnom istoku Hrvatske. Zbog ubrzano rastuće potrebe za distribucijom informacija na stranim jezicima Glas Slavonije, tada najrazvijeniji dnevni list istočne Hrvatske, je angažirao nekoliko svojih djelatnika te raspisao natječaj za suradnike u Međunarodnom press centru. Isprva se ta struktura nazivala Press klub te je rad bio smješten u Hotel Osijek, no, nakon granatiranja, ekipa od šest članova (Mirko Tihomir Ravlić, Domagoj Šimić, Željko Jung, Tatjana Mioković), seli se u osječki Pothodnik sa zadaćom održavanja i snimanja svih dnevnih konferencija za medije odnosno svih javno danih izjava koje su služile za informiranje domaće i strane javnosti. Specifičnost samog Pothodnika bila je u tome što je riječ o atomskom skloništu, u kojem je bio smješten i dio civila preostalih u Osijeku, ali i prognanici, koji nisu imali adekvatan smještaj. Tako je dio građana Osijeka kao i prognanika uživo svjedočio zbivanjima u Pothodniku te su prvi bili informirani o događajima na terenu.
Centar je počeo s radom u kolovozu 1991. godine, a završetkom sukoba u lipnju 1992 godine centar se raspušta. Osnutkom Foreign press buiroa pri Hrvatskom informativnom centru u Zagrebu te Ministarstvu informiranja, osječki Međunarodni press centar ulazi u njihovu mrežu, ali ostaje samostalni osječki projekt. U Međunarodni su press centar dolazili svi politički, vojni i civilni dužnosnici te diplomati koji su posjećivali Osijek, a gradonačelnik Zlatko Kramarić je uveo praksu svakodnevnih konferencija za medije što je održavalo pun radni komunikativni i komunikacijski ritam.
Medijska scena u gradu Osijeku, toga vremena, radila je pod zahtjevnim uvjetima, stoga je ovako improvizirani studio izvrstan i osječki autentičan medijski „izum“ ratnog izvještavanja. Jednako tako, značajno je zabilježiti ulogu grada Osijeka u obrani Republike Hrvatske, nakon pada Vukovara, jer je Osijek tada bio iznimno važno političko i vojno središte, na prvoj liniji obrane. Ogromna „nevidljiva“ fronta te obrane sagrađena je u aktivnostima istočnohrvatskih medijskih imena, a MPCO je dinamično sintetizirao i distribuirao ratnu faktografiju nastalu njihovim intenzivnim radom.
Za potrebe monografije, autorica u uskoj suradnji i svojevrsnom suautorstvu sa suradnicima iz temeljne MPCO-ove šestorke, koristila je povijesnu metodu kako bi bio prikazanim kontekst u kojemu je grad Osijek, kao sjedište i sveukupne vojne zone, tada funkcionirao. Jednako tako, korištena je analiza sadržaja iz dostupnih izvora te se metodom koncentriranoga dubinskog intervjua primilo svjedočanstva samih šest ključnih aktera koji su sudjelovali u radu Međunarodnog press centra u Osijeku.
U ovoj dokumentarističko istraživačkoj monografiji, kroz tridesetak autentičnih i autoriziranih svjedočenja direktnih sudionika, te s mnoštvom dokumenata i fotografija, prikazan je značaj i uloga Međunarodnog press centra u Osijeku tih ratnih dana 1991.-1992..
