Aristotelova etika

100,00 kn

33 na zalihi

Kategorija:

Opis

Knjiga „Aristotelova etika“ otvara mnoga pitanja o ljudskom habitusu, njegovoj izgradbi i odredbi. Prije svega je riječ o pronalaženju horizonta prave mjere, balansiranju čuvstava i razboritom odlučivanju. Kako doći do toga, te što su ethos, orthos logos, phronesisi ostali ključni pojmovi u njegovoj etičkoj raspravi, uvijek iznova treba istraživati u dijalogu s Aristotelom. Unatoč različitosti mnogih značajki Aristotelova doba od suvremene kulture, njegove pretpostavke o naravi, cilju i metodama etike primjenjive su i u našem vremenu. Štoviše, budući da se svojim analizama usredotočuje na karaktere, djelovanja i čuvstva, Aristotelova etika može biti aktualna u svakom povijesnom razdoblju, jer je potrebno ustrajavati u aporiji: što zapravo trebamo činiti?

Aristotelovo shvaćanje psyche je ovdje vrlo važno, budući da moralna tematika ovisi o unutarduševnoj konstelaciji, odnosu logosnog i alogosnog u nama. Duša je, prema Aristotelu, formativni princip čovjeka koji ima sintetičku, hilemorfičku narav. No, određenje duše kao supstancije u smislu entelehije tijela nije zadovoljavalo ovog mislioca, pa je istraživao njene sposobnosti zasebice, a da bi rastumačio narav čovjeka.

Zatim tumačim definiciju moralne vrline, koja se nalazi u šestom poglavlju druge knjigeNikomahove etike, strogo izvedene per genus proximum et diferentiam specificam, što podrazumijeva ekspoziciju njenih sastavnih dijelova: hexis, prohairesis, orthos logos,phronimos, mesotes. To su pojmovi koji imaju specificirano stručno značenje, a njihovo razumijevanje pokazuje da u autorovoj osebujnoj svezi čine temeljac njegove etike. Nakana te odredbe je objedinjavanje moralno postojanog stanja duše i slobodnog odlučivanja vođenog ispravnim logosom, pri čemu razborit čovjek utjelovljuje teleološki princip prave mjere (to metrion) i sredine (to meson).

Nadalje prikazujem pojedine moralne vrline. U jednu skupinu stavljam vrline predstavljene u trećoj i četvrtoj knjizi Nikomahove etike. Njihova je prvenstvena značajka regulacija čuvstava i želja. Pravednost (dikaiosyne) i (philia) razmatram odvojeno, a njihova razlika spram prethodnih zapravo nije u nedostatku navedenog, jer je to općenito za svaku ethike arete, nego u njihovom velikom značaju. Aristotel moralnu vrlinu shvaća kao sredinu, ali ta odredba nije apoteoza osrednjosti, nego isticanje najvišeg stupnja vrijednosti. Načelo sredine ne predstavlja udaljavanje od viših vrijednosti radi nečega kao što je, primjerice, Horacijevaaurea mediocritas, nego je prava i odgovarajuća mjera onoga što cilj (telos) zahtijeva. Sadržajno to znači da se Aristotel usredotočuje na prikaz ljudskog karaktera u potrazi za balansiranim i primjerenim čuvstvenim reagiranjima.

Dodatne informacije

Autor

Izdavač

Mjesto izdavanja

Godina izdavanja

Broj stranica

174

ISBN

978-953-314-039-1

Promjena veličine fonta
Kontrast